Nekoć je živjela jedna vrlo siromašna žena koja je na zidu imala uokvirenu sliku. Njezin život bio je težak. Nije imala dovoljno novca ni za hranu ni za piće, a kamoli za ostale stvari. Živjela je u jednoj trošnoj kući bez struje. Nakon što je umrla srušili su njezinu kuću. Dok su iznosili stvari iz kuće, pala im je slika sa zida i rasula se u nekoliko dijelova. Iz okvira je ispao papir na kojem je pisalo da je ta žena bila nasljednica velikog bogatstva. Ona to nije znala i nikada nije uživala plodove toga. Nikada nije koristila ono što su joj bližnji ostavili u nasljedstvo.
Ako sin, onda i baštinik…
Sličnu priču čula sam nekada davno na jednom susretu. Vjerojatnost da se ovakvo što dogodi činila mi se vrlo malom. Čak sam i posumnjala u istinitost ove priče, ali nije ni važno – pouka je jasna. Poznajete li vi nekoga tko ne baštini ono što mu je ostavljeno? A sad razmislite još jednom… Možda ste to i vi bili u jednom trenutku svoga života – ili još jeste. Koliko dobro poznajete ono što piše u Bibliji i što ste od toga pohranili u svome srcu? Sam Duh Sveti nadahnuo je biblijske pisce da napišu retke Biblije. Ona je kao jedna oporuka Boga svojoj djeci – nama. U njoj Bog piše što nam je ostavio u baštinu – što nam pripada. Međutim, često toga nismo svjesni. Možda i ne znamo što tamo piše ili smo je pročitali tek tako bez razumijevanja. Nismo ušli u dubinu, nismo uronili u tišinu da vidimo što nam je ostavljeno. Živimo kao siročad u mukama. Nesvjesni smo da tamo piše:
„Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.” (Gal 3, 7)
Što baštinim kao njegovo dijete?
Još uvijek ima toliko područja moga života u kojima se ponašam kao rob. Pritisnuta teškim teretom svakodnevice nesvjesno živim u siromaštvu. Iako nam je Bog udijelio toliku čast nazvavši nas svojim sinovima i kćerima, mi i dalje živimo u bijedi. Premda tamo piše: „… ni u čem ja ne oskudijevam, na poljanama zelenim ti mi daješ odmora” (Ps 23), mi i dalje drukčije čitamo te živimo sljedeće riječi, kako je rekla jedna djevojka: „ …u svemu ja oskudijevam, ti mi ne daješ odmora.”
Baštinim bogatu ostavštinu
Najradije ne bih pisala što nam je sve Bog ostavio i obećao jer se to otkriva iz dana u dan. No ipak ću zapisati da bude jedan kratki podsjetnik i poticaj i meni i vama. Obećao nam je vječni život – radost gledanja Boga licem u lice. Rekao je da imamo vječnog prijatelja i milosrdnog i dobrog Oca spremnog slušati nas i govoriti nam. Ostavio nam je Duha Svetoga koji nam svakodnevno želi pomagati. Želi nam šaptati na poslu, u tramvaju, dok spavamo, dok pijemo kavu. Želi nas podsjetiti na ostavljeno upaljeno glačalo, na rođendan koji smo zaboravili čestitati i koliko smo ljubljeni. Nije nas ostavio same kao siročad. Ostavio nam je svoju pobjedu nad smrću da na kraju života možemo ići u Nebo. Na krštenju nam je rekao da smo od tada kraljevi, svećenici i proroci. Dao nam je da kao kraljevi možemo vladati nad svojim emocijama, postupcima i nagonima. Nazvao nas je prorocima da možemo govoriti istinu i biti u istini. Uveo nas je u svećeničku službu kako bismo mogli prikazivati svoje živote Bogu. Ostavio nam je sedam darova Duha Svetoga: jakost da izdržimo u kušnjama, mudrost da možemo odlučivati i razlučivati u svijetu prepunom informacija, znanje da možemo razumjeti, savjet da možemo pomoći sebi i drugima, pobožnost da možemo otjerati tamu iz naših života i oživljavati našu vjeru, strah Božji da se bojimo Boga iz ljubavi, a ne da ga ljubimo iz straha (sv. Franjo Saleški). Dao nam je tako dragocjeni dar slobode. Rekao je da možemo ljubiti ljubavlju koja je po Duhu Svetom razlivena u našim srcima (Rim 5,5). Poručio nam je da možemo oprostiti svakome u Ime Isusovo. Ostavio nam je prelijepi svijet, prirodu, nebrojeno mnogo izlazaka i zalazaka Sunca.
Bog ne povlači svoje darove
Ucrtao nas je u svoje dlanove i obećao da nas nikada neće napustiti. Napisao je da se ne bojimo i da se ne brinemo za sutra – da on zna što nam je potrebno. Piše: „Nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora.” (2 Tim 1,7). Jesam li svjesna da je to moje, da je u meni i da mi pripada? Jesam li svjesna da to nisam zaslužila svojim djelima nego da mi Bog to u ljubavi daje od samog početka? Znam li da Bog ne povlači svoje darove? (Rim 11,29).
„Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.” (Jr 31,3)
Svakodnevno otkrivati nešto novo
Nije li dobro znati sve ovo, biti svjestan onoga što imamo? Kako li je tek živjeti u toj istini? Napisala sam samo neke stvari koje su mi bile na srcu. Što li će tek Bog progovoriti tvom srcu, a ti onda drugomu? Uzmi svakoga dana jedan odjeljak. Katkad će to biti neki dio koji ćeš nasumično otvoriti, izvući ćeš neki citat ili pročitati evanđelje toga dana. Možda ćeš čuti nekoga kako svjedoči pa otvoriti baš taj spomenuti dio Biblije. Nije važno. To je jedna tako zanimljiva avantura na koju te Bog tako rado poziva.
Bog uvijek iznova progovara u srcu
Vidjet ćeš kada nakon nekoliko dana čitanja (ili čak odmah!), Bog progovori tvome srcu, kada riječi koje si toliko puta pročitala, postanu žive u tebi. Vidjet ćeš koliko si bogata kći Oca koji ti je puno toga ostavio. Spoznat ćeš koliko si blagoslovljena i ljubljena i počet ćeš živjeti u slobodi. Briga će se smanjiti, strah će nestati… Odjednom ćeš se probuditi i vidjeti da je onaj osjećaj manje vrijednosti skoro pa nestao. Shvatit ćeš da ipak imaš ljubavi za neke ljude. Postajat ćeš radosnija. Mir će se nastaniti u tvome srcu. I baš onda kada pomisliš da to je to – otkrit ćeš nešto novo. Zatim ćeš otkriti još nešto novo, i opet novo, novo, pa će staro postati novo… dok se ne sretneš s Ocem u vječnosti.
Autorica: Monika Kajinić – Žena Vrsna
Foto: Kai Rohweder – Unsplash
