Postoji u nekim slučajevima određena institucija ili zakon koje ćemo, da bi pojednostavili, nazvati ograda ili vrata podignuta kraj ceste. Moderni reformator dođe veselo do njih i kaže: „Ne vidim svrhu ovoga, maknimo ih“. Na što će inteligentniji reformator dati dobar odgovor: „Ako ne vidiš svrhu, sigurno ti neću dopustiti da ih makneš. Idi i razmisli. Onda, ako se vratiš i kažeš da im ipak vidiš svrhu, možda ti dopustim da ih uništiš“.
G.K. Chesterton
Prije skoro sto godina, počeo je rat. Sve bi promijenio s jednim hicem i palim austrijskim nadvojvodom. Lančana reakcija bi pokrenula lavinu horora koji su se maločas smatrali nezamislivim. U razdoblju nakon četiri godine neviđenog krvoprolića (do tog vremena), Prvi svjetski rat priredio je nasilan kraj za viktorijansko i progresivno doba, ostavio nepokolebljivo Osmansko, Austro-Ugarsko i Rusko carstvo u dronjcima, a izdignulo američke i boljševičke snage i posijalo sjeme mržnje i holokausta u napuštenoj zemlji pognute, ali ne i slomljene Njemačke. Ukratko, cijelo lice zapadne civilizacije je promijenjeno vatrenom stihijom zvanom „Veliki rat“.
Unatoč tome, u mnogo stvari, jako puno američkih srednjoškolaca i studenata su u blaženom neznanju što se tiče ovih činjenica. Tužno je da ovi mladi studenti završavajući svoje školovanje ostaju u dubokom neznanju ne samo o Prvom svjetskom ratu nego i o posljedicama koje je ovaj „Veliki rat“ ostavio u političkom i ekonomskom smislu. Da, sramotno je što većina studenata ne zna ni koji je američki predsjednik tada bio na vlasti (Woodrow Wilson) i dosta njih ne zna ni navesti kad je bilo razdoblje od pedeset godina kad se rat odvijao (od 1900. do 1950. ako niste sigurni). Tragično je i to, ne samo da studenti nisu upoznati s činjenicama Prvog svjetskog rata, nego nemaju pojma o tome što je taj rat uistinu značio.
Povijesne činjenice pružaju temelj i kontekst koji daje smisao i svrhu
Nije ovo sad neka prazna elitistička priča o nedostacima učenja povijesti u Americi, niti o potpunom pomanjkanju osnovnog zanimanja o uzrocima i posljedicama povijesti koje bi svaka osoba trebala posjedovati. Ovo je davanje primjera ukazujući na puno veću stvar. Nije začuđujuće da se zatupljujuća tehnika učenja povijesti kao hrpe ogoljenih činjenica radi akademskog uspjeha pokazala kao totalni promašaj. Povijesne činjenice pružaju temelj i kontekst koji daje smisao i svrhu. Ako netko misli da se Prvi svjetski rat događao 1814. (sto godina ranije) i da je bio u Južnoj Americi (daleko do Europe gdje se stvarno događao), taj netko isto tako će propustiti bitan događaj sa sredine Prvog svjetskog rata koji će uzrokovati Drugi svjetski rat.
Činjenice pružaju temelj i kontekst. Kontekst objašnjava značenje. Značenje objašnjava svrhu. Svrha meni i tebi objašnjava posljedice. Tako da ove naizgled beznačajne, slabo naučene činjenice imaju značenje… Na nama je da ih zapamtimo, a na našim učiteljima da ih stave u kontekst i objasne što to one stvarno znače.
Ovo me dovodi do onog bitnog što sam htio reći. Ako je povijest vrijedna zbog svojih činjenica, konteksta, značenja i svrhe, i zbog nje bolje razumijemo naš svijet i poboljšavamo način života, koliko je onda vrjednija naša vjera? Ako postoje milijuni činjenica i komplikacija kroz tisuće godina povijesti, koliko ih onda više ima u našoj religiji? Kada shvatimo da imamo toliko nedostataka u razumijevanju povijesti (bez obzira kako inteligentni ili motivirani za učenje bili), moramo se oslanjati na neke druge razborite i mudre izvore. Ista stvar je i s našom vjerom. Pa ipak, dok se priklanjamo starima i razmatramo mudrost učenjaka povijesne tradicije, s druge strane trebamo biti skeptični, čak popustljivi prema mudracima religijske tradicije, točnije tradiciji Katoličke Crkve. Zašto je to tako?
Žustre intelektualne i duhovne borbe
Dopustite da počnem sa sukobom. Obratio sam se na katoličanstvo 2009. g. (vjeri sam bio privučen i prije). Na mom putu obraćenja, sa svojom ženom (koja je cijeli život katolkinja) vodio sam žustre intelektualne i duhovne borbe dok sam je pokušavao pridobiti na luteranizam. Imao sam jednu posebnu bojazan koja se ticala luteranskog zagovaranja „samo po milosti kroz vjeru i na temelju Svetog pisma“ (aka. „Sola Scriptura“) što je suprotno s naukom Katoličke Crkve koji kaže da autoritet u pitanjima vjere dolazi iz pisane Božje objave (Sveto pismo), ali i usmene kršćanske predaje (tradicije). Pitao sam se kako Katolička Crkva može biti tako samouvjerena da si daje za pravo da proglašava i širi učenje koje može biti u suprotnosti sa Svetim pismom.
Bio sam žalostan radi pogleda na svijet koji je graničio s oholosti i bio u velikom riziku da postane sablazan. Godinama je ovo pitanje bilo tinjajuća vatra dok smo žena i ja naizmjenice pohodili luteranske obrede i katoličke mise. Međutim, nakon nebrojenih misa, česte molitve, i ozbiljnog intelektualnog istraživanja katoličke vjerske tradicije, naučio sam par stvari.
Vrh Katoličke Crkve je Krist
Tradicija Katoličke Crkve mi je bila neshvatljiva (ponekad i prekorljiva), i nakon dubljeg (nekad i škrtog) razmatranja prilično neobična. Ona nije bila proizvoljna. Nije se sama uvećavala. Nije bila intelektualno anemična. Prije da je bila snažna ali skromna, jaka ali odmjerena, čvrsta ali darežljiva. Tradicija je zasnovana na životu i učenju Isusa Krista, a dalje upućivana pažljivim, produhovljenim razmatranjima Kristovih apostola na zemlji.
Vrh Katoličke Crkve je Krist. Nije Marija, ni sveci, ni Papa niti nadbiskup. Isus Krist. I to svaki član Crkve priznaje. Sveto Pismo se sastoji od iščekivanja Krista (Stari Zavjet), Kristov život i učenje (Evanđelja) i osvrt na Kristov život i učenje kroz vrijeme pupanja nove Crkve (Djela apostolska, poslanice i Otkrivenje). Krist je središte katoličanstva.
Njegovim uskrsnućem na nebo i silaskom Duha Svetoga na odabrane apostole na Duhove počinje povijest Crkve. I s tom povijesti dolazi i tradicija – tradicija vođena Duhom Svetim i donesena ljudima koji su živjeli, jeli, učili, plakali i slavili s Kristom. Ovi muškarci (i žene) su bili zaduženi: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga„ (Mt 28,19).
Ova izravna tradicija je nastala prije pisanja i dijeljenja samih Evanđelja, najprije je živjela među Kristovim odabranicima. Zajednica (tj. Crkva) je osnovana na običajima i normama Duha Svetoga, i običajima koji su Kristovi sljedbenici smatrali da su najbliži učenju njihova Učitelja.
Daleko od nekontroverznog, ali je vođena Duhom Svetim i Svetim pismom
Ova načela su bila glavna vodilja koja se prenosila s generacije na generaciju. Tradicija je uključivala osnivanje i obnavljanje skupa pravila i standarda, pročišćavajući nejasnoće i rješavajući nedoumice. Bila je daleko od nekontroverznog, ali je vođena Duhom Svetim i Svetim pismom. Ovo logično, promišljeno i produhovljeno širenje Vjerovanja i njegove prakse je, izgleda, stvarno imalo smisla. Kao takvo, činilo mi se da je tradicija zaslužila drugu šansu za razmatranje. I pružio sam joj ju.
Tijekom godina, poslanice Petru i Pavlu, pisanja crkvenih otaca (Tertulijan, Ambrozije, Augustin, Klement, Ivan Zlatousti, Jeronim i Grgur Veliki), radovi crkvenih naučitelja (Toma Akvinski, Terezija Avilska, Katarina Sijenska), i tekstovi papa (Leon XIII, Ivan Pavao II, Benedikt XVI) su me ostavili poniženim i bez riječi.
Shvatio sam da su izvori tradicije promišljeni, mudri i ozbiljno – dosljedno i nedvosmisleno upućuju na Krista. Tradicija predstavlja čovjekovu ozbiljnu namjeru da na zemlji živi po Kristovom učenju. Pa ipak, budući da u njoj imaju svoje ruke i ljudi koji griješe, s vremena na vrijeme je nesavršena i spotiče se. Bez obzira na to, sam Krist bi posvjedočio za nju, opraštajući svojevoljnom izdajniku, učeniku Petru, i proglašavajući ga Stijenom na kojoj će sagraditi svoju Crkvu.
Zašto je tradicija važna?
Ovo je temeljno pitanje koje nas vraća na Prvi svjetski rat i nesretno neznanje američkih studenata. Riječi i djela Kristova vrijede do kraja vremena. Mi bismo, nažalost, mogli puno više čitati, razmatrati i razumjeti što zapravo Njegove riječi i dijela znače. Crkva i njena tradicija nam u tome pomažu. Već oko dvije tisuće godina, ona se bori s pitanjima koja presijecaju Kristov život i našu današnju realnost. Crkva i njena tradicija, kao i odličan profesor povijesti, uče nas dobro činjenice, daju im kontekst, značenje i svrhu tako da možemo prenijeti ovo znanje u djela u našim svakodnevnim životima. Kao što je pisac i mislilac, G.K. Chesterton jednom rekao:
„Ne postoji niti jedan drugi primjer kontinuirane inteligentne institucije koja razmišlja o samom razmišljanju već dvije tisuće godina. Njezino iskustvo pokriva gotovo sva iskustva, a posebice gotovo sve pogreške. Rezultat toga je mapa u kojoj su sve slijepe ulice i loše ceste jasno označene, kao i svi putevi koji su se pokazali bezvrijednima pomoću najboljeg dokaza: dokazom onih koji su tim putevima pošli.“
Tradicija znači davanje prava glasa najneprimjetnijoj od svih klasa, našim precima
„Devet od deset stvari koje nazivamo novim idejama su jednostavno stare pogreške. Jedna od glavnih uloga Katoličke Crkve je sprječavanje ljudi da ponovno upadnu u te stare pogreške, u sprječavanju da ih uvijek iznova u nedogled ponavljaju kao što to ljudi uvijek čine ako se prepuste sami sebi.“
Kao i povijest, kad se istražuje, tradicija je snažna i bogata koncilima, pismima, enciklikama, deklaracijama i apostolskim pobudnicama. Za primjer, jednostavno pročitajte Katekizam Katoličke Crkve i pogledajte fusnote koje će vam zapanjiti um. Ali što tradicija zapravo znači? Chesterton objašnjava:
„Tradicija znači davanje prava glasa najneprimjetnijoj od svih klasa, našim precima. To je demokracija mrtvih. Tradicija se odbija podložiti maloj i umišljenoj oligarhiji onih čija je jedina prednost u tome što su živi. Svi se demokrati žale ako se čovjeka izuzima zbog njegovog rođenja. Tradicija prigovara kada ga izuzimamo zbog njegove smrti. Demokracija nam kaže da ne zanemarujemo mišljenje dobrog čovjeka, čak i ako nam je konjušar; tradicija traži od nas da ne zanemarujemo mišljenje dobrog čovjeka, čak i ako nam je otac.“
No, je li tradicija uistinu važna u modernom svijetu?
Chesterton se našalio:
„Ne budite ponosni na to što vam se baka iznenadila radi nečega na što ste vi navikli slušati ili gledati svakodnevno bez da vas iznenađuje… moguće je da je vaša baka bila izrazito živahna i vitalna životinja, a da ste vi paralizirani.“
Što su posljedice ne obaziranja na tradiciju? Chesterton upozorava:
„Ljudi ne znaju što čine zato jer ne znaju što poništavaju.“
– G.K. Chesterton
Tradicija je produkt Duha Svetoga, ali i stoljeća dubokih rasprava, debata, sporova i argumenata
Tradicija je važna. To je produkt Duha Svetoga, ali i stoljeća dubokih rasprava, debata, sporova i argumenata. Tradicija je teško postignuta jer se tiče najvažnije stvari na svijetu – naše vjere u Krista i kako najbolje živjeti tu vjeru. Ako smo loše informirani ili neangažirani u učenju povijesti – učenju činjenica, konteksta, značenja i svrhe najbitnijih događaja naših dana – to može dovesti do teških posljedica za naš život, a koliko onda više loša informiranost i neangažiranost u našoj vjeri i tradiciji može dovesti do teških posljedica za našu dušu? Tradicija je važna. Ne zaboravimo to.
A Catholic Thinker
Prevela: Katarina Udovičić
Foto: Unsplash
