Abortus – krvavo bojno polje civiliziranog svijeta

Abortus - krvavo bojno polje civiliziranog svijeta/ropstvo/Ljubav/Za život

Da, u pravu ste. Preteška tema. I svjesna sam da ima puno ljudi upućenijih u temu. No ona nije rezervirana samo za određene ljude, ona se tiče svakoga od nas te smo dužni o njoj promišljati.

Bazična pitanja

Ovim tekstom ne želim osuđivati niti jednu ženu koja je iz bilo kojega razloga napravila abortus. Uvjerena sam da je svakoj od njih i bez moje osude njezina vlastita patnja dovoljno strašna. Puno se raspravlja o nečemu što se naziva ženskim pravima, a ta prava obuhvaćaju pravo na seksualno i reproduktivno zdravlje, pravo na odlučivanje o svom tijelu, pravo na planiranje obitelji, života, karijere i dr. Nekoliko je pitanja na koja treba odgovoriti prije bilo kakve rasprave.
1. Što je život?
2. Kada život započinje?
3. Kako interpretiramo ljudska prava? Još je bezbroj bitnih pitanja koja sada u ovom tekstu neću spomenuti jer bi bio predugačak za ovakvu formu.

Što je život, a što ubojstvo?

Kada nastavnik na satu biologije pita što je život i kako nastaje, djeca odgovaraju: Život je proces koji započinje spajanjem muških i ženskih spolnih stanica, a završava smrću. Ako život promatramo kao proces od začeća do smrti, vidimo da on nikada nije isti. Čovjek se od majčine utrobe neprestano mijenja, prolazeći razne razvojne faze. Svaka faza koja slijedi ovisi o tome koliko je ona prethodna proš

la uspješno. Nikada nitko nije uspio pronaći trenutak ili fazu u tom procesu pa rekao: Evo, ovo ćemo izbaciti, ovo nije bitno. Svaki je trenutak jednako važan. Stoga je potpuno besmislena rasprava o tome kada život počinje i do kada je abortus prihvatljiv. Odgovor je da on uopće ne može biti prihvatljiv. Evo zašto. Postoji jasna definicija ubojstva koja je jednaka u čitavom svijetu. Ubojstvo je namjerni prekid nečijeg života. U kojoj fazi? Zar je važno? Kada god se životni proces namjerno prekine, prekine se život. Namjerni prekid života je ubojstvo. Ubojstvo djeteta od godine, dvije, tri ili pet se ni po čemu ne razlikuje o ubojstvu nerođenog djeteta. Jednako su nemoćni i ranjivi. Jedina razlika među njima je ta što su u različitoj razvojnoj fazi. Ako ćemo za fetus reći da nije dijete, znači li to da za dijete možemo reći da nije čovjek? Oni su imali jednak potencijal da postanu odrasli ljudi koji će biti na korist društvu, ali je netko u ime svog ljudskog prava to spriječio. Što nas dovodi do priče o ljudskim pravima.

Gdje moja prava počinju i dokle se prostiru?

Počinju tamo gdje štite moje interese, a završavaju na točki gdje bi mogla ugrožavati drugog čovjeka. Ne radi se ovdje o nekakvom sukobu ljudskih prava, nego o činjenici da ta prava nisu dobro interpretirana. Moje pravo na odlučivanje o rađanju je apsolutno, ali PRIJE trudnoće. Kada se trudnoća dogodi, to je pravo stvar prošlosti jer je sada troje ljudi u priči. Svatko od njih ima svoja prava. Majka je imala pravo odlučiti da neće biti majka i imala je taj izbor prije trudnoće. Ima pravo na reproduktivno zdravlje što uključuje nadzor trudnoće. Dijete ima pravo na život. Muškarac ima pravo i odgovornost roditelja jednako kao i majka. Kome ovdje dati prednost u odlučivanju?

Promislimo, tko u ovoj situaciji plaća najskuplju cijenu? Onaj najnedužniji. Plaća životom. I kako onda može biti ženino ljudsko pravo da odluči napraviti abortus? Kako može biti legalno izbaciti život iz sebe, život koji nije njezin, život koji je stvorila s muškarcem? Je li u redu ubiti čovjeka jer nas je iznenadilo i ne uklapa se u naše planove? Imam pravo odlučivati o svom tijelu. Ali, ne i o tuđem. Ima li dijete pravo odlučivati o svom tijelu? Nema, ono je potpuno nezaštićeno u ovoj neravnopravnoj borbi. Netko puno jači od njega uzima mu život.

Smrt nije u našim rukama, njoj se instinktivno opiremo

Želim podcrtati još jednom. Svaki namjerni prekid života je ubojstvo. Tuđi se život ne dira!
Ako kažemo da život nastaje rođenjem, to je kao da smo rekli da je ručak nastao stavljanjem zdjele na stol, a ne kuhanjem. Nije rođenje preduvjet životu. Začeće je preduvjet i rođenju, i životu. U kojem je trenutku u redu i ispravno reći čovjeku: Preskoči ovu fazu, nemoj biti adolescent, to je naporno, to izbaci. Ili, star si i umoran, djeca te tvoja napustila, nemaš za što živjeti… umri. Nikada nije u redu reći ovako nešto. Nikada nije u redu omesti ovaj proces, bez obzira na to o kojoj fazi se radilo. Zašto je onda u redu reći, ovo začeto nije ništa, neće narasti i neće se roditi jer ja ne želim? Sve uvijek počinje na početku. Ne negdje u sredini, nego na početku. Početak je začeće. I smrt je kraj. Odluka o smrti nije čovjekovo pravo. Smrt je nešto što svi pokušavamo izbjeći na sve moguće načine, pa smo tako pažljivi u prometu, obavljamo sistematske preglede i uzimamo propisane terapije. Dakle smrt nije u našim rukama i mi joj se uvijek instinktivno opiremo.
Svaka osoba na ovome svijetu, svaka žena i muškarac, ima pravo odlučiti o sebi i svom životu. Preduvjet je da se drugome ne smije štetiti.

Civilizacijski doseg u obliku komadanja nerođenog djeteta

Svi zagovaratelji prava na pobačaj prešućuju jednu stvar. A to je strahota s kojom žive žene koje se na to odluče. I želim reći svakoj ženi koja je u iskušenju da učini abortus: Ako rodiš i daš dijete na posvajanje, netko će biti jako sretan, a ti si sačuvala jedan život. Bit ćeš mirna znajući da to dijete negdje živi prihvaćeno i voljeno. Postupila si ispravno, čovječno. U redu, ne želiš biti majka. Ali ostani čovjek i pobrini se za to dijete. Ubiješ li to dijete u sebi, nema povratka. Ne možeš se predomisliti, ne možeš ga nikada sresti i uvijek ćeš se pitati kako bi ti dijete izgledalo da si ga rodila. Krivnja će te razdirati i to ti nitko ne želi reći. A djeteta nema i nema povratka. Nemoj to sebi učiniti. Ne boj se. Postupi čovječno. Bit ćeš dobro. I želim se osvrnuti na još dvije stvari.
Prva je da abortus nije medicinski zahvat. Medicina ima za svoju svrhu očuvanje života. Što mislite zašto više gotovo i nema liječnika koji će napraviti abortus? Pa oni znaju. I užasno je što se na liječnike i medicinske sestre radi toliki pritisak i tjera ih se da gaze sve ono u što su se zaklinjali. Druga stvar koje se želim dotaknuti je hajka na Katoličku Crkvu zbog njezina stava o abortusu. Činjenica je da i katolici, i pravoslavci, i muslimani imaju isti stav o abortusu. Ali samo se katolike čuje i samo se katolike proziva i naziva kojekakvim pogrdnim imenima. Tolika je mržnja usmjerena upravo na katolike. Što sve čitam i što nam se sve govori? Da živimo u srednjem vijeku, da smo primitivni i zaostali. A ja pitam, što ima napredno u tome da žena dozvoli da joj u komadićima iz tijela vade dijete? To nije primitivno? To je nešto napredno? To je naša civilizacija?! To ostavljamo naraštajima u nasljeđe?! Pa to se ne radi ni u plemenima koja žive duboko u prašumama bez doticaja s našom „naprednom“ civilizacijom.

Abortus je flaster na aortu koja je prsnula

Probudimo se! Abortus je okrutna, surova, agresivna i prljava rabota koja uništava i razara život, tijelo i psihu. Te žene jako i nezamislivo pate. Sustav nema kvalitetnu podršku. I ne nudi im prava rješenja ni podršku koja im treba. Nudi im se abortus kao slamka spasa i time im se samo zalijepi flaster na aortu koja je prsnula. Jer je sustavu tako lakše i jeftinije. A razne aktivistice su uz njih samo dok sve ne bude gotovo. Kada je gotovo one nestanu. A pakao počinje tek tada.
PAKAO POČINJE TEK TADA!
Ne dajte se. Budite hrabre. Postupite čovječno.
A vi, dragi katolici, ne dajte se zastrašiti. U ovoj našoj predivnoj zemlji mi smo bitan dio društva i imamo pravo izraziti svoj stav i boriti se za život. Živimo u društvu u kojem su neki „jednakiji od drugih“, ali neka nas to ne brine. Svaka sila za vrimena. Više o tome što znanstvenici kažu o početku života pročitajte na: https://www.princeton.edu/~prolife/articles/embryoquotes2.html


Blaženka Šarlija – Žena vrsna
Foto: PublicDomainPicturesPixabay

Blaženka Šarlija

Blaženka Šarlija, ljubiteljica prirode i glazbe koja u svemu oko sebe vidi Božji beskraj. Informatičarka odbjegla u stihove, najviše voli pisati pjesme i prekrajati odbačene haljine. Zahvalna supruga, majka i sestra, ne baš vrsna, ali voljna pokušavati.