Dijete sam iz razorene obitelji i to me odvelo na put vlastitog razorenog života. Napravila sam četiri abortusa u svom životu. Svaki je od njih pomalo gušio moju savjest dok nisam postala duhovno slijepa. Nije bilo te „prolajferske” poruke ili molbe izrečene suznih očiju zbog koje bih promijenila mišljenje. Sa svakim abortusom rasla je moja tjeskoba, strah, bijes i tuga. Ti su rastući osjećaji postali čudovišta iz sjene koja su kidala moje živce. Pila sam i pušila kako bi ih utišala. Humorom sam nastojala vratiti osjećaj psihičkog zdravlja. Stalno sam bila u pokretu i stalno sam nešto radila da bih skrenula misli s onog što me gušilo. Pretvarala sam se da sam dobro. Međutim, ni u jednom trenutku nisam bila dobro. Tek kada mi je Gospodin otvorio oči i Njegova me riječ uvjerila u istinu, počela sam uviđati nered u kojem sam živjela, počela sam uzročno-posljedično povezati stvari. Abortus je čudovište. Nažalost, nije samo moje čudovište.
Događaj koji je potpuno promijenio daljni tijek mog života
Prvi abortus imala sam sa 16 godina. Danas na njega gledam kao na događaj koji je potpuno promijenio daljnji tijek mog života. U potpunosti me lišio i zadnjeg traga neiskvarenosti i otvrdnuo moje srce dovoljno da krenem u smjeru koji će mi donijeti još tri abortusa. Mogla bih vam u detalje prepričati taj prvi abortus – premišljanja u posljednjim sekundama, zvuk usisnog uređaja, trzanje mog tijela, ružičasti slonovi koji su mi plesali iznad glave dok je anestezija popuštala (do dana današnjeg osjećam nelagodu kad vidim ružičaste slonove na dekoru ili odjeći).
Cijelu proceduru trebala sam prespavati. Međutim, nije bilo tako. Osjećaj boli i žaljenja, koji je uslijedio, tada se činio nepremostivim, ali nije bilo druge nego ostaviti to iza sebe i krenuti dalje.
Strahota „kućnog abortusa”
Drugi abortus napravila sam uz pomoć abortivne pilule (RU-486), a sve skupa prošlo je bez nekih značajnijih događanja.
Međutim, sljedeći put kada sam uzela abortivnu pilulu bilo je to najstrašnije i najponižavajuće iskustvo mog života. Imala sam 23 godine i očekivala sam „sigurno” i relativno bezbolno iskustvo „kućnog abortusa”. Dogodilo se nešto posve suprotno.
Pilulu mi je kupio muškarac s kojim sam bila u vezi, a ja sam je popila po povratku kući. Slijedila sam upute te legla u krevet očekujući da „tkivo” jednostavno izađe iz mene. Budući da mi to nije bio prvi put, očekivala sam da će se sve odviti kao i prethodnog puta. Nije to bilo neko dobro iskustvo, ali je sve bilo prilično brzo gotovo. No ovaj put sam ubrzo osjetila navalu razarajuće, otupljujuće boli. Bilo je toliko gadno da sam otrčala u kupaonicu i pozvala cimericu da bude uz mene. Imala sam osjećaj kao da mi netko čitavu utrobu stišće, drobi i vadi van poput mokre krpe.
Kroz glavu mi je prošla misao da bi me ovaj abortus mogao doći glave i to me užasnulo. Bol je bila toliko jaka da me tjerala na povraćanje, počela sam jecati i plakati dok mi se slina cijedila iz usta. Sjećam se samo krvi i boli, ničega više. Minute su se činile poput sati. Ali, kako je vrijeme prolazilo, bol je ipak počela jenjavati. Ne sjećam se baš što se sljedeće događalo, no već sam nakon nekoliko dana ponovo počela raditi.
Umrtvljena savjest i srce tvrdo poput kamena
Radila sam kao konobarica u jednom kasinu u Las Vegasu pa sam morala odjenuti svoju kratku suknju i uske tajice te biti na nogama satima, iako je prošlo tek nekoliko dana od mog „kućnog abortusa”. Osjećala sam se dobro, pa nisam protestirala. I dalje sam krvarila, no odlučila sam se fokusirati na zaradu umjesto da razbijam glavu s onim što sam tek proživjela. Kako je moja smjena tekla, tako je i krvarenje postajalo sve jače i jače umjesto da se smanjuje. Otrčala sam u kupaonicu, promijenila uloške, pokušala s naslagama toaletnog papira, ali ništa nije pomagalo. Krv jarko crvene boje doslovno je tekla iz mene.
Postalo mi je jasno da je situacija ozbiljna i sa suzama u očima prihvatila sam pomoć kolegice koja se ponudila da me otprati do svlačionice. Dok sam hodala, mogla sam osjetiti kako mi se krv slijeva niz noge na očigled sviju. Čim sam došla do svlačionice, zaključala sam se u najveći toaletni odjeljak dok su iz mene nastavili izlaziti veliki krvni ugrušci. Krvi je bilo na podu, u školjci, na mojim rukama… Ne mogu dočarati taj osjećaj straha. Dok sam jecala, voditeljica smjene me pitala smije li pozvati hitnu pomoć. Odbila sam, naravno. Kako bih ikome mogla pogledati u oči? Uspjela sam počistiti, omotala se toaletnim papirom i odvezla na hitni prijem.
Kad sam se pribrala dovoljno da razgovaram s medicinskim osobljem, otkrila sam im istinu: „Nije sve izašlo.” Nisam pitala i nije mi bilo jasno kako i zašto se to dogodilo. Svi događaji, koji su uslijedili, ostali su u magli. Moja je savjest nakon toga postala još više umrtvljena, a srce tvrdo poput kamena.
Noćne more kao predvorje pakla
Jedna moja prolife prijateljica me pitala kako, nakon svih proživljenih trauma, mogu i dalje braniti „svoje pravo” na abortus. Jasno sam joj rekla: „NIKAD nećeš promijeniti moje mišljenje.”
Dugo godina nakon ta četiri abortusa imala sam vrlo žive i uznemirujuće noćne more. Jedna koja mi je još živa u sjećanju i dalje me progoni. U njoj se nalazim na tamnom mjestu koje natkriva crveno-crno nebo, a puno je velikih, praznih zgrada. Osjeća se samo tama i strah. Odjednom stojim sama i prestrašena u jednoj od tih praznih, ruševnih zgrada. S moje lijeve strane vidim krv kako se slijeva niz zidove na pod. Dok pogledom pratim krv koja teče prema mojim stopalima, ugledam uplakano novorođenče prekriveno krvlju s još pulsirajućom pupčanom vrpcom. Kada sada razmišljam o tim noćnim morama, vjerujem da je to bio nagovještaj pakla i grijeha koji me je tamo odveo.
Kako sam sve ovo preživjela i ostala zdravog razuma? Ne znam, ali jedva mi je to uspjelo. Sve što mogu reći jest da je Božje milosrđe bezgranično.
Korak vjere koji je zakotrljao lavinu promjene
Lagala sam sebi i liječnicima sve dok i sama nisam povjerovala u te laži. Godine 2011. udala sam se za svog supruga kad je naše prvo dijete imalo devet mjeseci. Maštala sam o ljepšem životu za moju djevojčicu i shvatila da ne mogu ovako dalje nastaviti. Nužna je promjena. Očajnički sam trebala pomoć i bila sam toga svjesna, ali nisam imala pojma kako si pomoći. Kad mi je moja najstarija sestra prigovorila zbog nestabilnosti i „sveznajućeg roditeljstva”, duboko sam se uvrijedila, ali i ostala nesposobna uzvratiti ijednom riječju. Znala sam da je u pravu.
Ubrzo nakon toga napravila sam mali korak vjere i kupila Bibliju. Najbolja odluka koju sam ikad donijela, ne samo za mene, već i za moju mladu obitelj. Čitala sam osam mjeseci bez prestanka dok nisam stigla do kraja. Tada sam spoznala tko je zaista Isus Krist. Danas se s radošću sjećam trenutka kad su mi se otvorile oči dok sam čitala Mateja 9,10-17. Shvatila sam da je Isus došao spasiti grešnike (poput mene). Ne samo da spasi njihove duše, već da ih izliječi i obnovi. Došao je voditi grešnike k pokajanju i po prvi put spoznala sam što je istina. Počela sam razumijevati što je nesebična ljubav. TADA je moja promjena počela.
Zahvaljujući Kristu četiri abortusa nisu stavila točku na moj život
Postupno se mijenjao cijeli moj pogled na svijet. Počela sam razumijevati vrijednost života, blago ljubavi i dar oprosta. Vjeru koja se u meni rodila nisam mogla pomiriti s mojim prijašnjim prochoice stavovima. Kad sam shvatila koliko sam bila duhovno zaslijepljena, izmanipulirana i hranjena lažima od strane društva koje prihvaća takve opasne svjetonazore te koliko sam nezamjenjive dječice izgubila od vlastite ruke, gorko sam zaplakala.
Oni koji su mi nudili pobačaj nisu mi nudili nadu, pomoć, savjet ili istinu. Uzeli su mi novac, moju djecu i otpravili me. Neka svi znaju da ne postoji nešto što se zove „pobačaj bez posljedica”. Jer posljedica pobačaja jest da uvijek netko umire.
Ja sam u Kristu pronašla izlječenje i oprost. Ali ne mogu promijeniti to što sam učinila u prošlosti. Moram živjeti s uspomenama koje me progone, s mnogobrojnim „što bi bilo da je biloˮ i sa stvarnošću da sam prekinula živote četvero djece. Jedini način na koji mogu nastaviti dalje, a da me ne uguši težina tog tereta, jest da otvoreno govorim o tome u nadi da netko drugi ne učini ono što sam ja učinila. Polažem nadu u to da će izabrati ljubav umjesto sebičnosti i mir moćnog Spasitelja. Također, svojim otvorenim govorom želim poslati Kristovu poruku nade i oprosta onima koje su već napravile abortus. Abortus je dio moje priče, ali zahvaljujući Božjoj milosti, nije i njezin kraj.
Kristen Farrell – Live Action
Prevela: KV
Foto: Insung Yoon – Unsplash
