Svi kršćani vjeruju Bibliji, uključujući (posebno) Novi Zavjet. No Biblija nas usmjerava k Crkvi.
Ovo se događa na dva načina. Prvo, Biblija nam govori da je Krist ustanovio Crkvu i dao joj da Njegovim autoritetom poučava u Njegovo ime.
Dakle, Biblija nas usmjerava prema Crkvi, od Krista prema Njegovoj Crkvi kao Njegovoj tvorevini. Biblija nas također i vraća Crkvi, jer je Crkva njezin uzrok.
Kako nas Biblija usmjerava i vodi Crkvi
Povijesna je činjenica da je Crkva (apostoli) napisala Novi zavjet. Crkva je, također, odredila njegov sadržaj, kanon – koji nam govori koje knjige pripadaju, a koje ne pripadaju svetom kanonu, knjige koje su napisane po božanskom nadahnuću i koje su vjerski nepogrešive i čiji autoritet prihvaćamo. Kako bi drugačije kršćani znali da evanđelja po Tomi i Judi nisu dio Biblije, dio nepogrešivog božanskog otkrivenja, a da Jakov i Juda apostol i Otkrivenje jesu?
Postoji samo jedan jasan odgovor na to pitanje: po autoritetu Crkve.
Drugim riječima, Crkva je i djelatni uzrok (autor) i formalni uzrok (oblikovatelj) Novog zavjeta. Ovo je povijesna činjenica. Neka to bude pretpostavka broj 1.
Međutim, ni jedan učinak ne može biti veći od uzroka (to je samo po sebi razumljivo i nepobitno), a nepogrešivo je naravno veće od onog što je podložno pogreškama; stoga, nepogrešivo ne može biti uzrokovano onim što je podložno pogreškama. To je logički očito i samorazumljivo. Neka to bude pretpostavka broj 2.
Crkva je ili podložna pogreškama ili nepogrešiva. To je također logički očito i samorazumljivo. Neka to bude pretpostavka broj 3.
Crkva je autor i oblikovatelj nepogrešivog Svetog pisma, dakle i sama Crkva je nepogrešiva
Dakle, ako je Novi zavjet nepogrešiv, i Crkva mora biti nepogrešiva, jer ako Crkva nije nepogrešiva, nije ni Novi zavjet. Logično, to su jedine dvije mogućnosti, osim ako ne opovrgnemo ili povijesne podatke (pretpostavka 1) ili jednu od samorazumljivih pretpostavki (2 ili 3).
Ponovimo sve još jedanput. Ako je Crkva podložna pogreškama, kako kažu protestanti, ona ne može proizvesti nepogrešivi učinak u Bibliji. Dakle, ako je Crkva podložna pogreškama, Novi zavjet je također podložan pogreškama kao što je i njegov uzrok. S druge strane, ako je Novi zavjet nepogrešiv, kako kažu i protestanti i katolici, onda i Crkva, koja je njegov uzrok, mora biti nepogrešiva. Samo ako je i ona nepogrešiva, može proizvesti i nepogrešiv učinak.
Stoga se tijekom povijesti dogodilo ono što je bilo i za očekivati: većina „glavnih“ protestantskih denominacija na kraju je odustala od tvrdnje o nepogrešivosti za Novi zavjet i prihvatila modernističku ili liberalnu teologiju jer je to jedini logičan zaključak do kojeg se dolazi ako se negira nepogrešivost Crkve. No Katolička Crkva to nikada nije učinila.
Dakle, ako želim biti pravovjerni kršćanin i vjerovati da je Biblija nepogrešiva, moram biti katolik i vjerovati da i Crkva ima taj isti božanski dar. Crkva i Pismo idu zajedno, kao tijelo i duša.
Biblija je nepogrešiva u moralu, ali ima gramatičkih, znanstvenih i matematičkih pogrešaka
Vjerojatno sam uvrijedio modernističke ili liberalne kršćane onim što sam dosad rekao o Bibliji. Vjerojatno ću uvrijediti i kršćane fundamentaliste onime što ću u nastavku reći o Bibliji. To je u redu. Isus je također uvrijedio suprotne krajnosti, suprotne stranke – farizeje i saduceje.
Fundamentalizam negira ljudsku prirodu Biblije, a modernizam negira njezinu božansku prirodu baš kao što doketizam negira Kristovu ljudsku prirodu, a arijanizam negira Njegovu božansku prirodu. Ta je paralela više od slučajnosti jer se i Biblija i Krist nazivaju „Riječ Božja“.
Biblija je nepogrešiva u svojim religijskim učenjima (što uključuje moral koji je bitan dio religije za Židove i kršćane), ali ne i u gramatici, znanosti ili matematici. Bog nam nije dao Bibliju da nas podučava gramatiku, znanost ili matematiku. Nepogrešivost Biblije ne obuhvaća te stvari. Činjenica je da u Bibliji postoje neke gramatičke, znanstvene i matematičke suprotnosti i pogreške.
Biblija i Crkva su neodvojive
Poanta svega je paralela između Biblije i Crkve. I Crkva je podložna pogreškama u svemu, osim u utvrđenim vjerskim dogmama. Crkva je podučavala neke stvari, kao što je geocentrizam, i činila neke prilično loše stvari, kao što je inkvizicija, ali u tim situacijama nije nastupala s pozicije nepogrešivosti, pozivajući se na autoritet koji joj pripada, nije nastupala kao Magisterium ili vjerski učitelj. Pape su pravile pogreške, ali ne i ex katedra.
Tako se još jednom pokazuje da su Biblija i Crkva neodvojive, da su u istom čamcu. Svaka od njih nas usmjerava onoj drugoj. Ako prihvaćamo jednu, trebamo i drugu. Sola scriptura nije moguće.
Čak i nakon što sam shvatio logičnost ovog argumenta, bilo mi je teško prevladati bilo koje od mojih protestantskih uvjerenja (1) da je Crkva podložna pogreškama i (2) da je Biblija nepogrešiva. Međutim, znao sam, razumno gledajući, da se jednog uvjerenja moram odreći. Dakle, što je za mene bilo izvjesnije: da je Crkva podložna pogreškama ili da Biblija nije?
Je li moja vjera u osnovi bila više antikatolička ili za Bibliju? Nakon što sam to pitanje postavio na takav način, odgovor je bio jasan. Kad su se moja vjera i moj razum tako vjenčali, rodili su katoličko dijete.
Peter Kreeft – Catholic Exchange
Foto: Aaron Burden – Unsplash
