„A bijaše neka proročica Ana, Fanuelova kći, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu.“ (Lk 2,36-37)
Ašerovo pleme jedno je od dvanaest plemena Izraelovih, nazvano po Jakovljevom sinu Ašeru, kojeg mu je rodila Leina sluškinja. Po njegovu rođenju, Lea je uskliknula: „Blago meni! Žene će me zvati blaženom!“ (Post 30,13), stoga mu je i nadjenula ime Ašer (hebrejski ‘blagoslovljen’). Doista, pleme je Ašerovo bilo blagoslovljeno. Smješteno na zapadnoj obali Galileje, dijelu koji je zbog obilja kiše bio izuzetno plodno tlo poznato po svojim maslinama.
Nedostatak povjerenja u Boga
Unatoč svim blagoslovima, ovo je pleme bilo plašljivo. U vremenima kada su bili pozvani na borbu za svoj narod i svoju zemlju, posustajali su. Nedostajalo im je povjerenja u Gospodina.
Kad bismo pokušali prebrojati sve svoje blagoslove i strahove, vjerujem da bismo shvatili da smo slični Ašerovu plemenu. Vjerujem da se nerijetko ulovimo u malovjernosti i baš zato želim pisati o ženi iz Ašerova plemena koja je bila drugačija. Želim vam pisati o proročici Ani, biseru Ašerova plemena.
Proročica Ana
Čitav njezin život sažet je u nekoliko redaka, dovoljnih da prepoznamo njezinu vjeru i snagu. Dovoljnih da joj poželimo biti sličnije. Uz svu težinu života jedne udovice u ono vrijeme, kojoj je još k tome uskraćena radost potomstva, Ana svoj pogled nije skretala od Gospodina. Živjela je u iščekivanju.
Bdjela je. Služila je. Molila je.
Čvrsto je vjerovala u dolazak svoga Spasitelja i njezina je vjera bila nagrađena. Na svoje je oči vidjela prikazanje malenog Isusa u Hramu kojeg nikada nije napuštala.
On će doći i spasiti nas
Nalazimo se u vremenu iščekivanja. Došašće je samo jedan mali dio liturgijske godine, ali želi nas podsjetiti da smo mi narod iščekivanja. Mi smo oni koji žive u posljednjim vremenima i budno čekaju Kristov ponovni dolazak.
Bez obzira na to kakav je naš život, možemo se ugledati u Anu i budno čekati. Smijemo od Boga očekivati da će doći i spasiti nas. Ne samo da smijemo, trebamo. Trebamo živjeti u toj nadi. Možda ne možemo poput Ane neprestano biti u Hramu i klanjati se Bogu, ali možemo biti taj Hram. Svaki put kad se pričestimo, postajemo Svetohranište, nositelji Krista. Postajemo Hram.
Snagom Krista kojeg tada nosimo u sebi, moći ćemo služiti Bogu dan i noć, poput Ane. Svim svojim mislima, riječima i djelima. U svakodnevici. Iščekujući.
Budi u ovome Došašću i tijekom cijelog svog života biser ovoga naroda posljednjeg vremena, kao što je Ana bila biser Ašerova plemena. Unatoč plašljivosti i nepovjerenju drugih, ona je bila neustrašiva. Iščekuj, jer znaš da tvoj Bog može, želi i već hiti da te spasi.
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Pixabay
