Neki plemeniti umor
Kad god se vratim doma s terapija, premda umorna, budem uvijek ispunjena nekim zadovoljstvom. Radili smo, trudili se, i, ono najvažnije, ulagali smo u Mihaelovu budućnost. Lijepo je to, neki plemeniti umor. I s vremenom, s obzirom na to da već brojimo godine iskustva šetanja po terapijama, uđeš u jedan mod razmišljanja “koliko rada toliko uspjeha”.
Mihael je uvijek vraćao, uvijek napredovao svojim sigurnim korakom. Svaki njegov uspjeh nadilazio je moj rad za milijun puta jer je milijun puta više u mojim očima vrijedio, ali nikad me nije napustila potreba raditi i raditi. Ako ne radimo, što će s njim biti? Dijagnoze su ozbiljne. Zahtijevaju moju odgovornost, spremnost, strpljivost, borbenost, snalažljivost, posebno poznavanje djeteta i njegove psihe, poznavanje znakovnog jezika, razumijevanje autizma i senzornih osnova… svašta nešto.
Zar ja se to na sebe oslanjam da mi dijete napreduje?
I onda bum! Kao s Marsa pala. Zar se ja to u sebe uzdam? Zar ja se to na sebe oslanjam da mi dijete napreduje?
Nebrojeno, uistinu nebrojeno puta imala sam priliku vidjeti koliko sve ovisi o Gospodinu i nerijetko sam čekala na Njegovu milost i providnost koja nikad nije kasnila. Učio me kroz čistu dušu ovog petogodišnjaka da je Gospodin toliko dobar i milostiv, da mi je posvećenje i put svetosti u ljubavi i služenju ovoj maloj obitelji. Ta čista mlada duša pokazala mi je da je Gospodin na slamici, a ne u palači.
Kad mi kažu” hrabra mama” zar da se oholim?
Shvatila sam koliko malo, premalo molim Gospodina da blagoslovi naš rad, trud, Mihaelov život, njegov autizam i gluhe male uši. Da osim uspjeha težim i blagoslovu. Da onda sav uspjeh uistinu bude Božji dar koji besplatno primamo. Što ja to imam ili mogu dati, a da mi već nije dano? Sve je Božja milost! Kad mi kažu” hrabra mama”, zar da se oholim? Zar sam se hrabra rodila? Pa da i jesam, nisam li onda još manje zaslužna za tu milost?
Poput Marije kad svoju bol pridružuje Kristovoj boli
I vraćam se onom osjećaju plemenita umora i ovaj put ga Gospodinu prikazujem, poput Marije kad svoju bol pridružuje Kristovoj boli, Kristovoj Muci, jer Ona zna da, premda bezgrešna i tako Bogu mila, Njena bol jedino združena sa Sinovom Mukom može uroditi plodom Suotkupiteljske boli. A gdje se više neću ja grješna sakriti pod skute Njegove milosti i moliti uspjeh i blagoslov za koji On sam jedva čeka da nam udijeli.
Vapaji Bogu često su mi bili poput disanja
Premda su mi vapaji Bogu često bili poput disanja (vapila sam za dobrim terapeutima, za dosljednim radom, za uspjehom…), a blagoslov kao preskočen, vidjela sam ga samo u daru uspjeha, ali on nadilazi daleko više sav rad i uspjeh. Nadilazi mene i Mihaela jer blagoslov toliko dobra nosi da ga ja ne mogu zaslužiti, ni da sve ruke ožuljam. Mogu ga samo izmoliti žuljavim koljenima.
Blagoslivljam te Gospodine zbog darežljivosti Tvoje!
Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
