Kako početi pisati o nečemu o čemu ne želim razmišljati jer previše boli. Boli toliko da sam to tako potisnula da se ne sjećam dana, puta, godine, lica ljudi… samo poneki isječak iz toga dana podsjeti me na ono što nosim u duši godinama.
Sada sam majka, sretno udana žena koju je Bog obdario s nekoliko anđela, predivnih bića apsolutno ničim zaslužena, toliko toga dugujem svome Ocu.
Nekada davno, ja sam drugačije razmišljala. Odgajana većinom od majke bez previše prisnosti, ali se brinula o meni kako je najbolje mogla i znala. Kao mala ostala sam bez oca, a rat nas je vodio po nepoznatim gradovima, državama. Bila sam osjetljiva, sve svoje strahove sam potiskivala duboko u sebi i osjećala se strašno nevoljenom, nedostojnom ičega, neprivlačnom, nesposobnom, netalentiranom za išta. U srednjoj školi bila sam nenametljiva, tiha, sramežljiva, upoznala sam jednog dečka, ali me brzo ostavio jer mu nisam htjela dati ono što je zahtijevao. Bio je faca u školi i boljelo me takvo odbacivanje.
Taj najintimniji čin kod mene je izgubio sve ono što je u njemu sveto
U mojoj glavi stvari su se s vremenom počele mijenjati, upoznala sam drugog dečka koji je bio dobar, pažljiv i s vremenom je to postalo ozbiljnije. Živio je u stanu sa sestrom i počela sam imati odnose s njim i to je postalo nešto najnormalnije. Tako sam osjećala da napokon nešto vrijedim jer me netko želio i volio. To je trajalo nekih 3-4 godine, no kako sam ja i dalje bila nesigurna, postajala sam i ljubomorna i dalje misleći da me nitko ne voli, da će me ostaviti, prevariti, napustiti… postala sam djevojka kojoj je seksualni odnos bio način pridobivanja pažnje, mislila sam da nešto time kontroliram, da dobivam, da sam privlačna.
I tako je sve krenulo nizbrdo, taj najintimniji čin kod mene je izgubio sve ono što je u njemu sveto, sve što sam trebala čuvati onome za koga me je Bog odredio. Godine su prolazile, bile ju tu svega, a samo jedna činjenica je ostajala ista, da nisam bila sretna, da sam se cijelo vrijeme osjećala nevoljenom.
Nisam mogla vjerovati da se to meni događa
Na moru sam upoznala nekog dečka, mlađeg od mene, radili smo skupa, slušali istu glazbu, bio mi je privlačan i vrlo brzo počeli smo hodati. Ja sam studirala, a on je bio dečko iz nesređene obitelji, siromašan, bez škole i želje da ju završi. Bio je dobar, ali i on je bio dijete, često agresivan, nesretan, ali „volio“ me na svoj način, kao i ja njega. Jednoga dana shvatila sam da mi kasni menstruacija i odmah sam kupila test koji mi je pokazao da sam trudna. Trudna!!!! Bila sam u totalnom šoku kao da sam bila nesvjesna kako djeca uopće nastaju. Nisam mogla vjerovati da se to meni događa. Bila sam izbezumljena.
U to vrijeme novce sam zarađivala čisteći kod jedne žene s kojom sam znala razgovarati o svemu što nisam mogla s majkom, rekla mi je kako joj brat radi u drugom gradu kao ginekolog i kako mi on može pomoći da ne budem više trudna, da ubijem dijete. Tada nisam tako razmišljala, nijednog trena nisam pomislila na to biće, nijednog trena nisam razmišljala o opciji da ga zadržim. Samo sam htjela da ne budem trudna jer kako bih ja koja završavam ugledni faks, koja sam imala planove u svom životu, završila s jednim dečkom koji ne zna, ne želi raditi i živi u lošim uvjetima. Nijednog trena nisam pomislila da zadržim to dijete, nisam ni mislila da činim ubojstvo, ali sam znala da radim nešto loše jer nisam smjela reći nikome ni prijateljima ni majci.
To se odigralo u par dana, a moja trudnoća je vjerojatno trajala oko mjesec dana. Dovoljno da srce zakuca, ali ja to nisam znala i pitanje je da li bih to htjela slušati, meni je to dijete bilo smetnja i ništa drugo.
Bol, nemir, depresija, plač, bila sam na rubu samoubojstva…
Tog dana znam da je bilo rano jutro, dečko je htio ići sa mnom, a nisam mu dozvolila. On je bio nesiguran, govorio da ne idem, da zadržim to dijete, a ja to nisam htjela. Sjećam se samo da sam ležala na onoj stolici za ginekološke preglede, da su mi noge od straha drhtale i da ih nisam mogla obuzdati. Doktor je bio neljubazan, vikao na mene želim li ja to uopće i da se smirim. Dobila sam neku laganu injekciju, valjda je to bila lokalna, ali toliko me boljelo. Osjećala sam kao da mi trga utrobu, da me struže, reže iznutra, usisava, bilo je strašno, bilo je strašno.
Ja sam ga ubila
Srce mi se kida dok ovo pišem, vidjela sam krv u nekom uređaju, moje dijete je ondje bilo raskomadano i ja sam ga ubila. Ne sjećam se oporavka, ne sjećam se više ničega iako je prošlo možda samo 12-14 godina od tada. Tu nije bio kraj, morala sam to nositi na svojoj odavno izranjenoj duši iako nisam shvaćala svoj čin, počela sam osjećati posljedice toga. Nemir, depresija, plač, bila sam na rubu samoubojstva, mrzila sam se više nego ikad, a sve sam morala skrivati. Išla sam psihologu, psihijatru, ne znam da li sam to ikad i rekla na razgovorima. Čitala sam knjige kako si pomoći, ali ništa me nije smirivalo.
Budila sam se noću u strahu, palila svjetlo. Išla sam čak i na seminare kod fra Zvjezdana, sjedila bih bez osjećaja, ponekad pustila suzu, ali me ništa nije doticalo. Išla sam kod fra Smiljana, sjedila i nervirala se ljudima oko sebe koji su slavili Boga, išli su mi na živce, a onda sam u razgovoru s nekom ženom rekla da se nisam ispovjedila i ona mi je rekla da će moliti za mene da se mogu ispovjediti. Nakon nekog vremena smogla sam snage i ne znam preko koga otišla na ispovijed kod fra Zdravka na Kaptol. Napokon sam izrekla da sam ubila svoje dijete, napokon sam izvalila iz sebe taj uteg koji me je gušio. Plakala sam dugo, dugo, osjećajući kako mi Bog oprašta – taj dan je bio moj novi početak.
Napokon sam upoznala tko je Onaj koji me je oduvijek ljubio
Promjene su krenule i ne prestaju ni nakon toliko godina. Trebalo je vremena da odbacim svoj stari život i navike, ali to cijelo vrijeme sam se približavala Bogu, krenula na duhovne vježbe, u zajednicu. Otkrila sam novi svijet i napokon upoznala tko je Onaj koji me je oduvijek ljubio. Imam predivnu obitelj, Bog se brine da mi ništa ne nedostaje, predobar je prema meni. Ali unatoč svemu, bol ne prestaje. Ona je tu, duboka, oštra bol za koju znam da neće otići.
Koja majka zaboravi svoje dijete koje joj umre, a kako bih ja zaboravila dijete koje sam ubila. Bog mi je oprostio, znam, možda ja sebi još i nisam iako znam da bih trebala, morala, ali nije to tako lako. Svaka slika malog djetešca, svaka akcija protiv abortusa, pjesma, svi video uratci, sve u meni izaziva bol i neutješan plač koji kao da mi kida utrobu. Ne mogu osjećati drugačije, majka sam i znam koliko ljubim svoju djecu i to dijete je trebalo biti ljubljeno od mene, meni je bilo poslano. Zato, ako nekad upoznate neku djevojku koja razmišlja o abortusu, neka se ne zavarava da će se „riješiti problema“ jer više nikad neće biti ista i nikad, ama baš nikad neće zaboraviti što je učinila. Uvijek će jako nedostajati to dijete bez obzira hoćeš li imati djece ili ne.
Anonimno svjedočanstvo – Žena vrsna
Foto: Josip Ninković
