Najčešće izgovarana, pisana ili čitana riječ na našem planetu zacijelo je ovih dana – koronavirus. I dok preko ograde razgovaram sa svojom susjedom o aktualnoj temi, kažem joj: „Ima od te pošasti nešto dobro, zapravo vidim da nam donosi i puno dobrog!“ Zainteresirano me i s iznenađenjem upitala: „Reci mi, što može biti dobro u svemu ovome?“ Budući da sam morala otići za svojim dužnostima obećala sam joj da ću joj napisati što sam željela reći. Iz te poruke nastao je i ovaj tekst.
Bolest u obitelji unijela je neizvjesnost u našu svakodnevicu
Moja susjeda dobro zna što se s mojom obitelji događalo prije točno dvije godine kada smo zbog teške bolesti jednog našeg člana proživljavali veliku krizu i kada nam se rušio cijeli naš svijet. Uvečer smo lijegali i ujutro se budili s neizvjesnošću što nam donosi novi dan. Baš kao što to ovih dana kolektivno proživljavamo svi zbog koronavirusa.
Brinuli smo se hoće li i danas iznenadno biti zakazana nova operacija ili novi terapijski postupak s obzirom da je bolesna osoba bila zaprimljena na odjel intenzivne njege i njezin je život bio iznimno ugrožen. Hoće li ona uopće preživjeti tu noć i kakvi će biti parametri kojima se prati stanje njezine bolesti? Hoće li bakterija koja se nalazila u organizmu podivljati i sve uništiti i hoćemo li mi koji je budemo posjećivali u bolnici biti zaraženi nekom drugom bakterijom ili virusom te ih, ne znajući, prenijeti drugim osobama? Sredstva za dezinfekciju bila su svakodnevno naša osnovna sredstva za čišćenje. Upravo su me ona potakla da povežem naše iskustvo s iskustvom borbe protiv koronavirusa.
Bolest u obitelji kao iskustvo trpljenja
Svatko tko je iskusio susret s teškom bolešću zna kakvu neizvjesnost, strah, tjeskobu, a ponekada i paniku proživljavaju svi članovi obitelji oboljelog. Bolest nas odvaja od svakodnevice, suočava s našom ranjivosti, krhkosti, slabosti i, u konačnici, smrtnosti. Sve ono što čovjek do tog trenutka drži važnim, ono u što ulaže svoju snagu, vrijeme i novac postaje potpuno nevažno. Važan postaje jedino život i borba za njegovo očuvanje. Bolest je iskustvo trpljenja, ovisnosti o drugome, odvojenosti od bližnjih, straha od još veće patnje i straha od smrti. Bolest je za čovjeka veliko zlo. No, je li ona samo zlo?
Danas nakon dvije godine od bolesti s kojom smo živjeli vidim mnogo dobra koje smo po toj istoj bolesti primili. Za nas je ona bila velika kušnja, ali u konačnici i veliki blagoslov. U trenutcima borbe s bolešću naučili smo mnogo svjesnije i kvalitetnije živjeti svaki trenutak. Jednostavno, bez kalkulacija, s pouzdanjem u Božju blizinu koju smo doživljavali preko osoba s kojima smo dolazili u kontakt.
Bolest u obitelji kao učiteljica života
Učinila nas je poniznijima i svjesnijima loših stvari koje smo do tada činili, potakla nas je da jedni drugima priznamo svoje propuste i da se pokajemo. Naučila nas je da prihvatimo tuđe pokajanje i da oprostimo u ljubavi i to potpuno. Naučila nas je da budemo zahvalni za svaki dobar detalj našeg života, za zraku sunca, lijepu riječ ili pogled, za miris doma i voljene osobe koja je još uvijek tu uz nas, koja je još uvijek živa. Postali smo zahvalniji i za hranu, onu koju volimo i onu koju ne volimo. Bolest nas je naučila da ne gubimo vrijeme na ispraznosti. Naučila nas je da čuvamo jedni druge i da zbog sigurnosti za zdravlje moramo pretrpjeti razdvojenost, suzdržati se od fizičkih kontakata, nježnosti i poljubaca. Naučila nas je da jedni druge milujemo riječima i djelima punim pažnje i nježnosti.
Bolest nas je osvijestila o potrebama drugih ljudi među nama. Učinila nas je osjetljivijima na patnju drugog čovjeka kojega možda ne poznamo, ali koji je postao naš supatnik u nevolji. Bolest nas je naučila prihvatiti tuđu pomoć, čak i od nepoznate osobe. Naučila nas je proslavljati rođendane i velike blagdane na bolničkom krevetu, bez masnih i slasnih jela, bez društva i zabave, bez zajednice kojom smo inače okruženi. Čak je i obična dosadna svakodnevica od koje smo inače nastojali pobjeći zadobila posve novi smisao. Da sve opet bude po starom, da nema novosti ni uzbuđenja, da nigdje od kuće ne moramo ići – to je postala naša najveća želja.
Naša svakodnevica više nije bila ista nakon ovog iskustva
Nakon ovog iskustva nikada više svakodnevicu nismo doživljavali na isti način. Bolest u obitelji nam je približila neke nove, do tada nepoznate ljude i učinila ih našim prijateljima. Ona je od nas udaljila neke dotadašnje „prijatelje“. Baš u tim trenutcima kada smo bili u financijskim teškoćama zbog bolesti, jedna je osoba iz obitelji ostala bez radnog mjesta. Tada smo još bolje naučili štedjeti, cijeniti novac i ono što imamo te uvijek nastojati imati ušteđevinu za krizne dane.
Bolest u obitelji nas je učila samokontroli, skromnosti, toleranciji, povjerenju u ljude (poznate i nepoznate), povjerenju u zdravstveni sustav čije smo nedostatke itekako jasno mogli vidjeti. Bolest nas je učila da budemo odgovorniji prema samima sebi, da se ne opterećujemo stotinama nevažnih informacija i negativnih misli samozvanih influencera. Postali smo svjesniji da svojim ponašanjem (širenjem bakterija i virusa) možemo značajno naštetiti drugim ljudima oko nas i da moramo poduzeti sve da očuvamo zdravlje.
Pronašli smo u sebi herojsku hrabrost
Bolest je u nama potakla herojsku hrabrost da se borimo i suočavamo s onim što nam dolazi i da se radujemo velikim i malim pobjedama; da budemo ponosni na svaku od njih, makar na tijelu nosili ožiljke borbe s bolešću. Učvrstila je naše zajedništvo i našu ljubav. U trenutku najveće kušnje, kada je osoba bila na granici života i smrti, očitovala se vjera u kojoj smo molili: „Bože neka bude volja tvoja! Prihvaćamo sve, samo da smo uz Tebe!“
Toga puta bili smo pošteđeni, nismo okusili smrt, ali smo pomirisali zemlju do koje smo se bili spustili toga dana. Bolest je vratila važnost obiteljske molitve u naš dom, napokon smo tada našli vrijeme za molitvu i stavili je prije drugih obveza. Naučila nas je cijeniti sakramente, duhovno se pričešćivati kada to nismo mogli fizički. Za moju obitelj bolest je bila križ i još više blagoslov. Poučena tim iskustvom danas vijesti o pandemiji slušam drugim ušima i u zlu koje nas je zateklo vidim mnogo dobra koje ćemo moći jasno definirati tek nakon što prođe ova borba s koronavirusom.
Križ i blagoslov čovječanstvu
Jedan tako mali, okom nevidljivi Božji stvor koji postoji na granici živog i neživog svijeta dolazi u ovom povijesnom trenutku kao križ i kao blagoslov čovječanstvu. Svakom stanovniku zemlje svjedoči da su čuda i danas moguća. On nas trga iz naše mlake svakodnevice. Jasno uvjerava da sve ono što smo si uredili i kako smo postavili ne mora uopće biti tako. Događaji su otkazani, okupljanja strogo zabranjena, a socijalizacija izvan kruga obitelji nepoželjna. Biti influencer odjednom više nije poželjna uloga. Nije li to čudo?
Državnici značajno mijenjaju retorike, političari su primorani postizati brze konsenzuse i donositi odluke usmjerene samo na jedno- na očuvanje svakog života. Veće ovlasti dobivaju oni koji se skrbe za zdravlje i sigurnost ljudi. Jedan narod pomaže drugom narodu iako i sami još uvijek osjećaju posljedice pandemije. Ratovi i nemiri uzrokovani ljudskom pohlepom gube na značaju. U prvi plan dolaze starije osobe koje već dugo borave na marginama društva. Nabrajati se može još, no svim ovim navedenim činjenicama zajedničko je da se velike promjene događaju ubrzano, bolno i pomalo nestvarno. Pa opet, kao da sve nekako dolazi na svoje mjesto. Ovaj virus otkazao je sva natjecanja koja su se uskoro trebala dogoditi i odnio zlatnu krunu (corona) upravljanja ljudskim životima približavajući ljudima patnju i smrt.
Krist kao konačni pobjednik
Pouzdano znamo i vjerujemo kao kršćani da je upravo u patnji, bolesti i smrti najprisutniji Isus Krist. A kako je on postupao s bolesnicima i kako je zadao smrti posljednji udarac oslikat će nam nekoliko citata iz Svetog pisma:
„Otada je Isus počeo propovijedati: „Obratite se jer približilo se Kraljevstvo nebesko!“ (Mt 4,17)
„I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu.“ (Mt 5,23)
„Čuvši to Isus im reče: ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike!“ (Mk 2,17)
Na njemu se očitovalo proroštvo proroka Izaije koji piše: „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našega mira, njegove nas rane iscijeliše.“ (Iz 53,4-5)
Nakon svoje muke i smrti biva uskrišen i time zadaje posljednji udarac smrti: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše… bi pokopan i uskrišen treći dan…ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici.“ (1 Kor 15,3-5)
I kao što je nekoć prorok Izaija govorio Izraelcima govori danas nama koji se borimo s koronavirusom: „Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: „Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga našega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi!“ (Iz 35,3-4)
Iva Maričić – Žena vrsna
Foto: Anna Pritchard – Unsplash
