Božje vrijeme nije naše vrijeme

Božje vrijeme nije naše vrijeme

Odmah i sad

Nedavno mi je prijateljica ispričala kako je bila na spoju s momkom na kojem se osjećala kao na policijskom ispitivanju. Već joj je pri tom drugom susretu ispričao sve o svojim bivšim ljubavnim vezama i razloge zbog kojih se svaka raspala. Isto to je zahtijevao i od nje, no ona nije osjećala da njemu, zapravo još uvijek neznancu, detaljnije priča o svojim intimnim stvarima. Poslije tog susreta poslao joj je poruku s blagim ukorom radi njezine zatvorenosti i nestrpljivo ju upitao koliko će još susreta trebati da se ona napokon opusti. Ona mu je samo odgovorila da će onaj komu je stvarno stalo umjeti čekati. Nikada više joj se nije javio, očigledno želeći reći da on nije taj koji bi imao strpljenja čekati.

Žene vrsne, jesmo li mi strpljive i znamo li čekati? Nažalost, za sebe baš ne mogu potvrdno odgovoriti. Trudim se biti strpljivija, ali uočavam da se uzrujam čim nešto ne krene kako sam ja planirala. Zanimljivo je kako je u korijenu riječi strpljenje upravo trpljenje, a poznato je da od trpljenja svi bježimo. Ne znamo čekati i malo i trpjeti u tom čekanju, već sve želimo odmah i sad.

Ne znamo čekati

Ako pogledamo i druge segmente života, vidjet ćemo da je sve postalo brzo i lako dostupno. Dovoljno je prošetati se samoposlugom i vidjeti instant juhe, lasagne u kutiji, zaleđene gotove torte i pizze, čak se i pileći paprikaš može skrivati u vrećici. Nemamo vremena, (a ponekad niti strpljenja), stajati kraj štednjaka dok se juha krčka i meso peče na laganoj vatri. Nemamo više vremena ni skuhati kavu u lončiću, ali zato je tu brza instant mljevena kava. Tu su i brzi tečajevi za ovo ili ono… Pitam se, postoji li i nekakva instant veza? Hoćemo li u budućnosti jedni drugima davati USB s podacima o sebi tako da ne trošimo vrijeme upoznavajući se, već da na gotovo dobijemo informacije koje su nam važne.

Da se ne bismo krivo razumjele, puno je i pozitivnoga u tim gotovim i polugotovim proizvodima, ali ponekad nije stvar u tome da nemamo vremena, već da ne znamo čekati.

Ljepota iščekivanja

Ima li uistinu nešto dobro, a što se može brzo dobiti? Da bi se završilo formalno školovanje, treba vremena, da bi se naučio strani jezik, treba vremena, da bi dijete došlo na svijet, treba vremena. Neke se stvari jednostavno ne mogu ubrzati i potrebno nam je čekati.

Umjesto da živimo u nestrpljivom iščekivanju nečega što priželjkujemo trebamo otkriti ljepotu čekanja, uživati u procesu rasta i razvoja, otkrivanja pomaka. Uvijek mi je bilo zanimljivo pratiti rast pšenice koje se posadi za sv. Luciju. Prvi dan se vidi samo zemlja koja skriva sjemenke, no već drugi dan može se uočiti mala točkica u zemlji, potom se zemlja nadigne i travčice počinju izbijati. Sigurno ne bi bilo čari da se jedan dan posije, a drugi te dan već dočeka gotov proizvod.

Možda nekada i nema vidljivog pomaka, ali to ne znači da se trebamo prepustiti pasivnosti.

Vrijeme čekanja treba biti vrijeme intenzivne molitve u kojem molimo Gospodina da nam pripremi srce za nove stvari koje dolaze kako bismo ih znale primiti na najbolji mogući način.

Božje vrijeme nije naše vrijeme

Starozavjetni prorok Izaija ovako piše:

„’Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti,’ riječ je Jahvina. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.“

Ovo bi se moglo primijeniti i na naše i Božje vrijeme. Božje vrijeme nije naše vrijeme, On je strpljiv i ima cijelu vječnost, a mi smo zarobljeni u grču prolaznosti našeg vremena. Pomisao da ovaj naš ljudski život kratko traje i brzo prođe stavlja nas u pogon da što brže obavimo sve ono što trebamo obaviti u životu. Moramo na vrijeme završiti srednju školu, na vrijeme završiti fakultet, na vrijeme se zaposliti, na vrijeme naći suprugu/supruga, oženiti se i dobiti dijete.

I sama pomisao da zaostajemo za drugima nas ispunjava užasom pa stoga onda možemo čuti: Imam 27 godina i još nisam završila fakultet; imam 32 godine i samo godinu dana radnog staža; imam još i više godina, a sama sam i nemam djece. Brojni su primjeri u kojima pokušavamo držati korak s vremenom koje nepovratno teče i taj strah rađa u nama želju da do svega brzo dođemo.

Tako je i onaj momak s početka ovog teksta htio što brže naći djevojku jer vrijeme prolazi, prošao je tridesetu i nema vremena trošiti vrijeme na postupno upoznavanje.

Ne zna da je za sve dobro potrebno uložiti puno vremena i truda. Ni dobar grah ili paprikaš ne možeš skuhati za manje od dva do tri sata. A, vjerujte, u odnosu na one iz konzerve ili iz vrećice, razlika se osjeti.


Ana Vizler – Žena vrsna
Foto: Pexels

Print Friendly, PDF & Email
Ana Vizler

Diplomirana novinarka po struci, zaljubljenica u more, dobro štivo i radosna druženja oko stola. Svoja razmišljanja o životu i vjeri voli pretočiti u riječi nadajući se da će na taj način Gospodin dotaknuti poneko srce.