Nedostatak molitve je uzrok nedostatka vremena

Nedostatak vremena

Zašto mi se čini da nemam vremena

Nedavno sam kasnio sa slanjem teksta uredniku. Moj izgovor? Daleko najpopularniji u Americi: „Nisam imao vremena“. Pogledajmo ispriku. Zašto svi nemamo vremena ni za što, a ponajmanje za molitvu?

Neprestano se osjećam krivim zbog ovoga, a pretpostavljam da je tako i kod vas. Mislim da je najveća prepreka našem odnosu s Bogom (nakon grijeha, naravno) da „nema vremena“. Kad bih davao svojoj djeci onoliko vremena koliko dajem Bogu, mogli bi me tužiti zbog zanemarivanja i zlostavljanja djece. Kad bih provodio onoliko malo vremena sa svojom ženom kao što provodim s Bogom, ona bi imala razloge da podnese zahtjev za razvod.

Ipak, svi iz iskustva znamo da smo sretni kada dajemo Bogu vrijeme. Kad varamo Boga, varamo sami sebe. To znamo iz tisuća ponovljenih pokušaja. Pa ipak, bježimo od Boga, od zajedništva s Bogom, od molitve, kao da je to gorak lijek. Toliko se bojimo tišine i samoće, koje su nužni za osobnu molitvu, da smatramo „povlačenje u osamu“ najstrašnijim mučenjem koje naš um može zamisliti za najokorjelijeg kriminalca!

Zašto nam se čini da nemamo toliko vremena koliko su imali naši preci? Zapravo, svi imamo točno istu količinu: 24 sata svaki dan. Tehnologija bi nam trebala pružiti više vremena. Našim bi životima trebala donijeti slobodno vrijeme. Svi ti uređaji koji štede vrijeme! Ipak, učinili su upravo suprotno. Što više uređaja koji štede vrijeme imamo, imamo manje vremena. (Jedini način da dobijemo vrijeme je da vratimo sat natrag, a ne da ga pomaknemo unaprijed!) Što je pošlo po zlu?

Nedostatak vremena je nedostatak molitve

Naše bake odvajale su mnogo sati kako bi prale odjeću na daski za ribanje; dok danas samo pritisnemo gumb na perilici rublja. Naši su preci morali uzgajati, loviti i klati vlastitu hranu; a danas je kupimo u supermarketu, otvorimo vrata od mikrovalne pećnice i pritisnemo gumb. Pa ipak, daleko smo više napušteni i smeteni nego što su oni bili. Zašto?

U većini drevnih društava bogati su imali robove da obavljaju njihove poslove kako bi oni mogli uživati u životu. Danas su strojevi zamijenili robove; ali imamo manje slobodnog vremena, a ne više. Zašto?

Ovo nije mjesto za opću dijagnozu bolesti našeg društva (za brzi, duboki uzrok, pročitaj Pascalove Misli, osobito dio o „preusmjeravanju“). Ovo je mjesto za dijagnozu našeg izgovora za ne moliti, i mislim da ta dijagnoza ima i mnoge druge primjene.

„Sve što jesmo počinje s našim mislima; kreće s našim mislima i završava tamo gdje i naše misli završavaju“. Tako mudro kaže Buda. Ovdje moramo početi s našim mislima o vremenu. Nemamo vremena za molitvu jer pogrešno mislimo o vremenu i molitvi.

Pomiješali smo poredak po pitanju vremena i molitve. Smatramo da vrijeme određuje molitvu, a ne molitva vrijeme. Mislimo da je naš nedostatak vremena uzrok našeg nedostatka molitve, ali naš nedostatak molitve je uzrok našeg nedostatka vremena.

Žrtvovanje vlastitih kruhova i ribe

Kada je dječak ponudio Kristu pet kruhova i dvije ribe, On ih je čudesno umnožio. Isto to čini s našim vremenom, ali samo ako Mu ga ponudimo u molitvi. To je doslovno čudesno, ali znam da se to događa, iz ponavljanih iskustava. Svakog dana kad kažem da sam previše zauzet za molitvu, čini se da nemam vremena, postignem vrlo malo toga i osjećam se istrošeno i zarobljeno u vremenu. Svakog dana kad kažem da sam previše zauzet da ne molim, svaki put kad ponudim neki životni kruh i životnu  ribu Kristu, On ih čudesno umnoži i dijelim njegovo pobjedu nad vremenom.

Nemam pojma kako to funkcionira, znam da On to čini.

Pa ipak, neću žrtvovati vlastite kruhove i ribe. Ja sam idiot. To je jedna od stvari koju predstavlja izvorni grijeh: duhovna ludost, preferiranje bijede umjesto radosti, sitnice pakla umjesto malog komadića neba.

Moramo vratiti duhovni razum. Jedan ogroman korak u tom smjeru je istinski razmišljati o vremenu.

Vrijeme je poput postavljanja drame. Postavljanje je uistinu dio drame, sadržane u drami, određene dramom. Ali često mislimo suprotno: smatramo da je drama sadržana u postavljanju. Smatramo da je tema, smisao, duh drame u materijalnom okruženju, umjesto obrnuto.

To je kao da razmišljamo da je duša u tijelu. Zapravo, tijelo je u duši. Tako kaže sveti Toma Akvinski. I pošto vrijeme mjeri kretanje materijalnog tijela, dok molitva mjeri kretanje duše, vrijeme je zapravo u molitvi, umjesto molitva u vremenu. Molitva određuje i mijenja i čudesno umnaža vrijeme (kruhove i ribe).

Molitva umnaža vrijeme

Ali molitva umnožava vrijeme samo ako i kada žrtvujemo  naše vrijeme, ponudimo ga. Tu leži poteškoća. Bojimo se žrtvovanja. To je vrsta smrti.

Sve prave religije svijeta temelje se na žrtvovanju, na spremnoj smrti. Samo lažna religija pop-psihologije (koja je infiltrirala čak i modernu crkvu) zanemaruje tu činjenicu. Čak i pogani i politeisti to znaju. Najpopularniji bog u Indiji je Šiva, Uništavač, a najpopularnija božica je Kali, njegova ekvivalentica. Čak i hindusi znaju važnost duhovnog liječenja, smrti, žrtve. Nakon Kalvarije, kako to da kršćani to znaju još manje? Naš Bog nas je više puta naučio da ne možemo biti Njegovi učenici  osim ako ne uzmemo križ i ne slijedimo ga.

To vjerojatno znači i neke strašne i teške stvari. Ali jedna od jednostavnijih i laganijih stvari jest žrtvovati naše vrijeme Bogu. Vrijeme je život – „životno vrijeme“.

Poanta je vrlo jednostavna: kako bismo stvorili vrijeme za molitvu, moramo uništiti vrijeme da učinimo nešto drugo. Moramo ubiti nešto drugo, odbiti nešto, nečemu reći ne.

Čemu? Dopustite mi da dam jednostavan, očiti, radikalni prijedlog: TV. Ubijte TV. Recite TV-u zbogom na mjesec dana. Izazivam te. Ako to ne možeš učiniti, TV je tvoja droga i ti si ovisnik. „Čovjek je rob onoga bez čega ne može, a koje je manje vrijedno od njega samog“, rekao je George MacDonald.

Vječnost nije u budućnosti, već u sadašnjosti

Svaka pojedina osoba i obitelj koju poznajem  koja je to učinila (dobrovoljno) bila je vrlo sretna zbog toga. TV je u velikoj mjeri kanalizacijska cijev. Zašto napuniti svoj mozak i dušu otpadnim proizvodima najzagonetnije protureligijske elite u našem društvu? Čak i da nema ničega za što biste mogli žrtvovati svoj televizor, bilo bi dobro da ga žrtvujete, da biste spasili moralni razum i inteligenciju. Sve više razloga je da ga žrtvujete za molitvu. Saznajte koliko sati tjedno gledate TV i koristite samo polovicu tog vremena za molitvu. Dobivate trostruku korist: čišćenje smeća, vrijeme molitve i preostalo vrijeme.

Alternativa je mentalno ropstvo koje vidimo oko nas, pokret – zabrinutost i žurba i ne stizanje tamo jer „tamo“ nije u vremenu, već u vječnosti. Suvremeni svijet je nesretan jer ne dodiruje vječnost. Svaka istinska sreća je predodžba vječnosti.

Vječnost nije u budućnosti, već u sadašnjosti. Budućnost je nestvarna, još nije stvarna. Jedna od najsmrtonosnijih i najuspješnijih laži je ideja da trebamo posvetiti naš život u potrazi i dobivanju robe koju još nemamo, a ne uživati u onoj koju imamo. To nas čini robovima vremena, do nestvarne budućnosti, zauvijek, jer „sutra je još uvijek tek sutra – udaljena je jedan dan od danas“.

Prvo pravilo za molitvu, najvažniji prvi korak, nije o tome kako to učiniti, već samo to učiniti. Nije najvažnije usavršiti i dovršiti, već započeti. Kada se automobil kreće, lako je upravljati u pravom smjeru, ali je puno teže kretati se kada se nađemo u zastoju. I molitva je zastala u našem svijetu.

Zato prestani čitati i počni moliti. Sada.


Peter Kreeft – Integrated Catholic Life
Prevela: Vanja Nekich
Photo: Unsplash

Avatar
Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.