Kad sam bila mala uvijek sam se borila s crtanjem. Mislila sam da naprosto ne znam crtati jer sam svoje crteže uspoređivala s maminim. Kroz cijelo školovanje muka od likovnog. „Sve se može naučiti, ali ne i crtati,” smatrala sam. „Ma glupost! Crtanje je samo stvar vježbe i tehnike. Samo se opusti i vjeruj u sebe!” reče mi moj suprug cijeli niz godina kasnije. Tako sam na njegov nagovor pokušala crtati. Nisam postala nikakav osobiti crtač i većinom se još uvijek tvrdoglavo držim ideje da ne znam crtati, ali onih nekoliko puta što sam ga poslušala, zaista je izašlo nešto prepoznatljivo.
Kad smo dobili djecu, pomislila sam: „Pa nema veze što ja ne znam crtati, imam muža umjetničke struke, on će ih sve naučiti.” No, šok i nevjerica! Kaže on da im ni slučajno neće crtati ni pokazivati kako crta. Oni će sami razviti svoj stil, kaže. E, pa svašta! Djeca mi imaju priliku postati vrhunski crtači uz osobnog učitelja i tako izbjeći sve muke i neugode koje sam ja tijekom osnovne škole prošla, a on kaže ništa od toga.
I tako ja gledam njega kako se divi njihovim malim umjetničkim djelima i tek tu i tamo kaže: „Ovo možeš ovako, ili ovako.” I promijeni jednu, dvije linije.
Bio je u pravu. Svako naše dijete je izgradilo svoj stil crtanja na koji polako grade znanje koje im on daje upravo u onoj mjeri koja ne ugrožava prirodni razvoj. I odlično crtaju.
Vjerujem da je to dobrim dijelom zato što su bili neopterećeni uspoređivanjem. U mojim djetinjim očima, moji crteži nikad nisu bili dobri jer „nisu bili kao mamini” i na kraju sam se prestala truditi. Nisam razumjela da niti mogu niti trebaju biti „kao mamini”.
Želiš biti bolja od privida savršenstva s društvenih mreža?
Ne radimo li mi žene to tako često u životu? Moja torta nije dobra jer je njena bolja od moje. Ja nisam dobra majka jer moja djeca nisu mirna kao njena. Ne znam biti dobra kućanica jer moja kuća nikada ne blista kao njena. I tako unedogled. Gledamo druge žene, uspoređujemo se i same sebe frustriramo. Društvene mreže taj efekt pojačavaju do apsurda. Nitko neće opaliti selfi masne kose, zgužvane haljine ili neusklađenih boja. Nitko ne stavlja slike svoje djece u tantrumima, svog dnevnog boravka nakon dječje igre ni kuhinje netom nakon ručka. Gledamo samo savršene frizure i šminke, cijele obitelji u istoj paleti boja i lijepo dekorirane prostore. Gledamo kazališnu predstavu. Realno. Cijela scena, likovi i akcija samo su dio predstave „Sve je savršeno jer mora biti savršeno”.
A iza kulisa odvija se život. Normalan život kao i u mojoj i u tvojoj kući. Ponekad je sretan i nasmiješen, a ponekad plačljiv. Ponekad je smiren i spokojan, a ponekad je u svakom smislu urnebesan. Ponekad je uredan, ali većinom neredan. Život ima tu sklonost prema neredu. Posložite divno čaše po visini i vrstama, ali dođe mali pomagač i cijela polica je kao avangardno umjetničko platno. Usisate i operete pod. Pažljivo, da ne ostane fleka, da nema oblaka. I onda protrče male nogice u blatnjavim patikama. „Ne u cipelama u kuću!!!” „Znam, mama, ali hitno mi je, jako mi se piški.” I sad recite da imate argument protiv toga?!
Možda je njen pod čist, ali tvoj su uprljale slatke nogice baš tvog djeteta. Sigurna sam da su i njen, ali tada nije bilo zgodno vrijeme za Instagram.
Jesam li danas dala sebe ili tražila sebe?
Čuvam jako puno crteža svoje djece. Od nekih odabranih sam složila i male knjižice u kojima se tako lijepo vidi razvoj svakog djeteta. Onda kad mi netko od njih dođe i požali se da stariji brat ili sestra crtaju bolje od njega, izvučem te stare crteže. Pokažem im bratovo u njihovoj dobi. O, što bude smijeha! Pa, zar je on tako prije crtao? Onda izvučem njihovo od lani ili prije koju godinu. Sad se i sebi smiju kako su „bili smotani i crtali kao bebe”. Poruka je jasna: tek kad se uspoređujem sam sa sobom, vidim kakav sam zapravo.
Tako i ti. Nemoj gledati po internetu scene koje ti serviraju gorko jelo nezadovoljstva zbog uvijek iste misli: „Nisam dovoljno dobra, jer je ona bolja.” Ne uspoređuj se s drugima, nego sama sa sobom. Jesi li bolja od one koja si bila prije nekoliko godina, lani, na proljeće, jučer? Bravo! Kad pogledaš svoju kuću, tortu, djecu, vidiš li ljubav i trud koji si uložila? To je ono što tvoja obitelj treba: tebe u svemu što radiš. Ne trebaju im savršene torte ni kuća kao iz kataloga. Treba im ljubav. A toga imaš, zar ne?
Ne kažem ti da se prestaneš truditi biti bolja. Nikako! Nikad ne prestaj postajati bolja, nikad ne prestaj učiti i tražiti nove načine. Ali neka ti mjerilo ne bude ona: ni ona iz rodbine, ni ona iz zajednice, ni ona s Instagrama. Neka ti mjerilo bude ona ti od jučer. A uvečer umjesto skrolanja po fejsu i pregledavanja Instagrama, uđi u skrovitost svoga srca i pitaj se: Jesam li danas dala sebe ili tražila sebe? Kako me Gospodin gleda na koncu ovog dana? Jer za tvoju dušu savršena torta može biti daleko pogubnija od neuspjele.
Katarina Matijaca – Žena Vrsna
Foto: rawpixel – Unsplash
