Možda si, kao ja, mislila da ćeš postati sveta kad se udaš. Kad budeš majka. Dok budeš predano služila obitelji u idiličnoj kućici s komadićem zemlje. Onda ćeš nekako odjednom lako stavljati druge ispred sebe. Onda ćeš imati snage uvijek birati ispravno i potrebno, bez obzira na svoje želje. Onda ćeš bez problema nalaziti vrijeme za molitvu. Onda… dovrši sama.
Svetost uvijek ostavljamo u budućnosti
Jesi li i ti primijetila da je svetost nekako uvijek u budućnosti? Zašto je odgađamo? Čini mi se da je ja odgađam jer je teška i jer se bojim da je neću postići. Da ću promašiti. Da ću dobiti jednu jedinu priliku i da neću uspjeti.
Često u svakodnevici odgađam one zadatke i poslove za koje nisam sigurna kako ih točno odraditi. Ili nisam zadovoljna s tim koliko dobro smatram da ih mogu odraditi. Pa onda prebacim to na sutra. Pa opet na sutra. I uvijek je sutra. Jer znam da nikada neće biti savršeno, a *ja* smatram da mora biti savršeno. Ne drugi. Možda, ponekad. Ali uglavnom samo ja očekujem savršenstvo od sebe.
Tako očekujem i da ću biti savršena svetica. Ili neću biti nikakva.
Možda zakasnim i propustim priliku za svetost
A znaš, kad se malo vratim u svakodnevicu, shvatim da kad me na kraju rokovi stisnu pa više ne mogu odlagati, odradim to nesavršeno i obično bude dobro. Toliko da se zapitam zašto mi je toliko trebalo i u čemu je bila tolika drama, težina.
Nemoj čekati da te za svetost stisne rok. Nemoj biti luda djevica pa u zadnji tren letati okolo i tražiti prilike da ti nešto omekša i promijeni srce. Obrezuj ga i njeguj sada. Dan po dan i korak po korak. Nesavršeno i ponekad bez vidnih pomaka. Bogu je sigurno sve vidljivo.
I ne boj se! Samo odluči i kreni! On ljubi i radnike posljednjeg sata. I one koji su već dosta svog vremena potratili tražeći mir na krivim mjestima, a bježeći od njega. Dočekat će te raširenih ruku, a s vremenom ćeš i ti naučiti odmaknuti svoja očekivanja i biti samo ti. Tu. Sada. S Njim.
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Hans Mendoza – Unsplash
