Neki crkveni oci drže da Lucifer (Svjetlonoša), želeći biti u središtu svijeta i smatrajući našu ljudsku prirodu nižom od njegove anđeoske, nije prihvatio Božji plan uzimanja ljudskog tijela. Štoviše, nije prihvatio činjenicu da će žena od koje će se Bog roditi kao pravi čovjek, biti uzdignuta iznad svih stvorenja, ljudskih i anđeoskih, te tako postati kraljica ljudi i anđela.
Teolozi tvrde da je Lucifer, prvi anđeo, u Božjem naumu počinio grijeh ponosa, pobunivši se protiv Boga. Pa kako je moguće da je mogao počiniti grijeh, s obzirom na njegovo savršenstvo? Budući da je samo Bog nepogrešiv, sva stvorenja mogu griješiti. Ako bi bilo moguće da stvorenje ne griješi, to bi bio dar od Boga, a ne prirodno stanje.
Crkveni oci nas uče da anđeoski grijeh može poprimiti razne naravi:
- Grijeh požude: To nalazimo u knjizi Henokovoj, u Podrijetlu i kod svetog Ireneja. Za Klementa Aleksandrijskog on se pokazuje u seksualnoj zajednici između dekadentnih anđela i kćeri ljudi.
- Grijeh ponosa: želja da budemo poput Boga i da Riječ poprimi ne ljudsku prirodu, već anđeosku.
- Grijeh oholosti: želja da se dostigne natprirodno savršenstvo isključivo pomoću vlastitih moći. Kao rezultat toga, pali anđeli nisu preživjeli kušnju vjere koja je zahtijevala pokornost Božjoj volji.
Kao i svaki grijeh, i anđeoski grijeh ima osobne posljedice: prije svega lišeni su nadnaravnog cilja i, prema tome, gledanja Boga (visio beatifica). Iako su njihova prirodna inteligencija i prirodni darovi općenito ostali nepromijenjeni, izgubili su svoje natprirodno znanje. Stoga je znanje palih anđela niže u odnosu na dobre anđele. Njihovo znanje je osobito mračno: ono što znaju ne može se odnositi na Boga. Štoviše, budući da je njihov izbor konačan, njihova volja ostaje ustrajno zlo i grijeh nepovratan cijelu vječnost. Dok je u odnosu na Boga ljudska sloboda fleksibilna prije i nakon izbora, anđeoska volja je fleksibilna samo prije izbora.
Crkveni oci o demonima i Sotoni
Prema Herminu Pastiru, postoji put svjetlosti i put tame. U Barnabinom pismu pojavljuju se pojmovi Agitator, Zli, Crni i Bezakonik. U mučeništvu Polikarpa (biskupa u Smirni) nalazimo izraze poput Zavidnik i Ljubomorni. Prema Papiju iz Hierapolisa, Sotona je vođa anđela zaduženih za kretanje kozmosa.
Apologetski crkveni oci tvrde da demoni nisu bogovi poganstva. Drugi crkveni oci potvrđuju da su demoni djeca braka između anđela i kćeri ljudi. Prema svetom Ireneju iz Lyona, Sotona je bio ljubomoran na prvog čovjeka.
Za Origena su demoni bogovi pogana. Imaju nevidljivo tijelo, heteroseksualni su i zahtijevaju prehranu. Lucifer, njihov vođa, otpadnik je i princ ovoga svijeta. On i njegovi anđeli vladaju ljudima koji to dopuštaju.
Među kapadocijskim ocima, Bazilije tvrdi da su anđeli stvoreni dobri, ali postali su i loši. Prema Grguru Nazijanskom, Sotona je anđeo koji je ljubomoran na čovjeka i jednog će dana biti poražen.
Sveti Augustin potvrđuje da su anđeli stvoreni dobri s obzirom na sklad svemira. Oni koji su se pobunili protiv Boga, sagriješili su u prvom trenutku svog stvaranja, ali Sotonino djelovanje obuzdava Krist. Sotona, Antikrist, kralj je koji progoni Crkvu. Prema svetom Augustinu pakao je vječan.
Ostali crkveni oci i pisci su Kasijan koji kaže da svaki čovjek ima lošeg anđela; Grgur Veliki koji potvrđuje da je kršćanin u neprekidnoj borbi protiv demona; Cezar od Arla koji opisuje djela đavla; i sveti Anselm čija knjiga Pad đavlov kaže da je dobri anđeo nepovratno pao po vlastitom nahođenju (propria voluntate), bez Božjeg sudjelovanja. To je grijeh ponosa i zavisti. Kad je Sotona sagriješio, pao je u kaos.
Demonologija svetog Bernarda u skladu je s onim što Biblija kaže. Sveti Toma Akvinski u De demonibus, de malo potvrđuje da demoni nemaju tijelo i da se njihov grijeh sastoji u tome što su željeli natprirodni život i slavu koja je neovisna o Bogu. Takav grijeh bahatosti počinjen je nakon njihovog stvaranja. Ne mogu se vratiti i ne mogu znati budućnost, ali pomoću sekundarnih uzroka – to jest proučavanjem izbora koje ljudi donose – mogu predvidjeti budućnost. Nadalje, njihovo znanje nije vezano za dobročinstvo.
Pape također potvrđuju postojanje Sotone
S obzirom na ovlaštenje koje im je Isus dao, vrhovni svećenici oduvijek su govorili o borbi Crkve protiv sila Zloga (vidi Lk 10,9; Mk 16,18; Iv 12,31–32; Otk 12,9).
Citirajući neke od ovih papa, prisjećamo se Leona XIII. koji je sastavio molitvu sv. Mihaelu Arkanđelu kao zaštitniku sveopće Crkve i Pavla VI. koji je na općoj audijenciji 15. studenoga 1972. potvrdio:
„U đavlovu slučaju, zlo nije samo odsustvo nečega, već aktivna sila – živo, duhovno biće koje je izopačeno i izopačuje druge. Ovo je strašna stvarnost, tajanstvena i zastrašujuća. Odbijanje priznanja đavlovog postojanja odstupilo je od slike koju pruža biblijsko crkveno učenje. Kao i tvrdnje da je on samoodrživ početak koji za razliku od drugih stvorenja ne duguje svoje porijeklo Bogu i da je pseudostvarnost, konceptualna, umišljena personifikacija nepoznatih uzroka naših nesreća. Đavao je naš neprijatelj broj jedan, naš nadmoćni iskušavač. Znamo da to mračno, uznemirujuće biće postoji i da i dalje radi sa svojim izdajničkim lukavstvom; on je skriveni neprijatelj koji sije pogreške i nesreće u ljudskoj povijesti.“
Sveti Ivan Pavao II. je u više enciklika također govorio o Sotoni, potvrdivši da je najava Kraljevstva Božjega uvijek pobjeda nad njim. Prema tome, izgradnja Kraljevstva uvijek je izložena upetljavanju Zloga.
Borba protiv zla borba je Crkve do posljednjih dana spasenja. Papa nas ne potiče ni na izvrtanje ni na poricanje Sotonine moći. U odnosu na ljudska bića, demoni su anđeli, osobna, moćna duhovna bića koja su radikalno i neopozivo odbila Boga i Njegovo Kraljevstvo.
Sotonin grijeh se sastoji u odbijanju Boga
Sotona nastoji navesti ljude da žive sa stavom konkurencije, neposlušnosti i suprotnosti u odnosu s Bogom, Stvoriteljem. Ustvari, Sotonin grijeh sastoji se u odbijanju Boga, poznatog po svjetlu inteligencije i otkrivenja kao Beskonačno dobro, koji postoji u ljubavi i svetosti.
Sveti Ivan Pavao II. ističe kako je ovaj pali anđeo, otac laži, u određenoj mjeri osvojio ljudsko kraljevstvo i kao posljedica grijeha čovjekovih predaka, razarač je nadnaravnog života. Dominacija i utjecaj Sotone obuhvaća cijeli svijet. Njegovo djelovanje sastoji se u iskušenju ljudi na zlo i utjecaju na njihovu maštu i nadmoćnije sposobnosti: njihovu inteligenciju i slobodnu volju kako bi ih usmjerio u smjeru suprotnom Božjem zakonu.
Uvod u obredu egzorcizma ističe da, u određenim slučajevima, zli duh vježba svoj utjecaj ne samo na materijalnim stvarima, već i na čovjekovom tijelu, o kojem govorimo kao o đavolskom opsjednuću.
Papa Franjo govori o velikoj zabludi današnjeg društva koje smatra Sotonu samo simbolom
U kući Svete Marte, papa Franjo je 30. listopada 2014. komentirao ulomak iz poslanice Efežanima:
„U ovoj generaciji, kao i mnogim drugima, ljudi su navođeni da vjeruju da je Sotona mit, simbol, ideja, ideja zla. Ali đavao postoji i mi se moramo boriti protiv njega. On je stvarna prisutnost koji djeluje dok je skriven čak i ako je osoba skeptična ili samo blago uvjerena.“
Posuđujući riječi svetog Pavla, papa nas potiče da se obučemo u Božju opremu, u istinu. Nakon toga opisuje Sotonu točno ovim pojmovima:
„Sotona je lažljivac, otac laži; i da bismo se borili protiv njega moramo imati istinu na našoj strani. On je nositelj razdora i potiče argumente koji vode do ozbiljnih pogrešaka. Sotona ne baca cvijeće na nas; točnije, kako bi nas ubio on ispucava goruće strijele. Mi trebamo obući štit vjere, kacigu spasenja i mač Duha koji je Riječ Božja.“
Prema papi Franji, protuotrov leži u vjeri i svijesti da je život borba
„Kršćanski život je borba, prekrasna borba, jer kada Bog pobjednički izlazi u svakom koraku našeg života, to nam daje radost i veliku sreću: radost da je Gospodin pobjednik unutar nas s njegovim besplatnim darom spasenja. Ali mi smo svi malo lijeni u ovoj borbi i dopuštamo si da nas ponese naša strast, različita iskušenja. Zato smo svi mi grešnici! Ali nemojte se obeshrabriti. Imajte hrabrosti i snage jer je Gospodin s nama.“
Kršćanski život neprestana je borba protiv iskušenja, demona, svijeta i tjelesnih strasti. Sotona postoji i nužno je pobijediti ga. „Riječ Božja nam to govori,“ papa potvrđuje „i zahtijeva snagu i hrabrost da se odupremo i naviještamo to.“ Poslije papa govori: „Kako bismo napredovali u duhovnom životu, moramo se boriti. To nije jednostavan sukob; ne, to je neprekidna borba.“ Papa Franjo nas, također, podsjeća da su neprijatelji kršćaninova života đavao, svijet i tijelo (strasti, koje su rane prvoga grijeha). On primjećuje da je spasenje koje nam Isus daje besplatno, ali mi smo pozvani braniti ga:
„Od koga se trebam braniti? Što trebam napraviti? Pavao nam govori da obučemo svu opremu Božju, što znači da Bog djeluje kao obrana pomažući nam da odolimo Sotoninim iskušenjima. Je li ovo pametno? Duhovni život, kršćanski život nije moguć bez oblačenja opreme Božje koja nam daje snagu i koja nas štiti.“
Fr. Paolo Carlin – Catholic Exchange
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Marius – Unsplash
