Darovi koji su nam na teret

uzvratiti

Bakina muka – što mogu uzvratiti?

Prije dosta godina, još za vrijeme studija, moja prijateljica Silvija došla mi je u posjet. Svakome u obitelji donijela je ponešto pa tako i mojoj baki: kavu, čokoladu i bocu vina. Baka je, vidjevši poklon koji nije očekivala, bila na velikim mukama jer nije znala kako joj uzvratiti, nije imala ništa spremno.

No, ipak nije dugo ostala dužna pa sam tako prvom prilikom nosila u Zagreb ručno heklani tabletić i čokoladu zamotanu u bijeli papir na kojem je bakinim drhtavim rukopisom pisalo Silvija.

Ona je i inače u mojoj obitelji uvijek bila poznata kao osoba koja će svakoga svime ponuditi, ali od drugih baš nije lako primala.

Ovaj, rekla bih, problem, nije imala samo ona. Uočavam ga kod mnogih ljudi koji kao da se, kada primaju nekakav poklon, uplaše mišlju kako će i čime uzvratiti.

Tako da dar iz srca, koji bi zapravo trebao biti radost, postaje teret kojeg se silno želimo riješiti što prije možemo.

Čist račun – duga ljubav!

Zanimljivo je kako su djeca pošteđena tih muka. Što god da ponudite djeci, uzet će, ne opterećuju se pitanjima hoće li i kako to uzvratiti. Odrastanjem nekako gubimo tu djetinju nevinost i počinjemo kalkulirati. Postajemo trgovci točno procjenjujući koliko vrijedi to što smo dobili i koliko trebamo uzvratiti.

Možemo to lako vidjeti kod rođendana, krštenja, vjenčanja. A-ha, kažemo, na vjenčanju su nam ovi poklonili 200 €, i mi moramo njima tako. Bez obzira mogli mi dati toliku svotu ili ne. Drugim riječima, kako se kaže u narodu, čist račun – duga ljubav!

Račun je uistinu čist, no koliko tu ima prave ljubavi?

Taj smo stav, nažalost, prenijeli i na duhovnu sferu pa ne znamo primati ni duhovne darove. U tom slučaju, ne radi se o tome da se bojimo čime ćemo uzvratiti već da smatramo da nismo dostojni tih darova.

Najradikalniji odraz te nesigurnosti je odbacivanje Božje ljubavi i milosrđa. Koliko ljudi iznova i iznova ispovijeda stari grijeh jer ne vjeruju da im je to već oprošteno.

Ne možemo si pojmiti da je Isus umro za nas besplatno, ne tražeći ništa zauzvrat i da bi to bio učinio i da je bio samo jedan grešnik kojega je trebalo spasiti.

Dar milosrdnog oca – što mogu uzvratiti Gospodinu za dobro što mi je učinio?

Sjetimo se samo poznate prispodobe iz evanđelja o izgubljenom sinu čiji je glavni lik ipak milosrdni otac. Mlađi sin, nakon što je potratio sve novce od nasljedstva, vraća se skrušeno ocu jer je uvidio da je sagriješio. Otac se raduje, izlazi mu u susret, oblači ga u najljepše haljine, stavlja na noge obuću i prsten na ruku.

Sin se ne buni. Zna da to, nakon svega učinjenog, nije zaslužio, ali bez obzira na to, ne buni se već sa zahvalnošću prima darove. Henri Nouwen u svojoj knjizi „Povratak izgubljenog sina“ ovako govori o Božjoj radosti kojom dočekuje povratnike: „Ne bi li bilo dobro uvećati Božju ljubav dopuštajući mu da me nađe i dovede kući te s anđelima proslavi moj povratak? Ne bi li bilo lijepo da se Bog nasmiješi kada mu dam priliku da me nađe i da me velikodušno ljubi? Takva mišljenja iznose moj pravi problem: moje mišljenje o sebi. Mogu li prihvatiti da sam vrijedan traženja? Vjerujem li da Bog doista želi jednostavno biti sa mnom?“

Prema tome, izgleda da u odnosu s Bogom imamo problem budući da se On ne može nadmašiti u ljubavi. Možemo se truditi koliko hoćemo, iz petnih žila, možemo moliti, postiti, vršiti djela milosrđa, ali čak ni tada mu ne možemo uzvratiti za ono što nam je dao. Umjesto tog silnog naprezanja, bolje bi bilo da se opustimo i prihvatimo tu ljubav.

Sigurno ćemo osjetiti olakšanje

U poznatoj pjesmi Divan si jedan stih govori: Shvaćam sad da mi tvoja ljubav pripada. Taj je stih tako dubok značenjem. Odražava svjesnost da smo ljubljena Božja djeca bez obzira na to što smo grešni i što često odlutamo od Njega. Osim toga, odražava i radost jer smo Bogu dragocjeni i jer On strpljivo čeka da mu se vratimo, uvijek iznova.

Prihvatimo taj dar silne Božje ljubavi prema nama. Prigrlimo povlasticu biti Božje dijete i uživajmo u njoj. Kada to srcem prihvatimo, poželjet ćemo biti bolji, poželjet ćemo i mi iskazati svoju ljubav svome stvoritelju i milosrđe svojim bližnjima. Ne zato što Bogu moramo uzvratiti, već zato što želimo nasljedovati Oca te i sami postati milosrdnim ocem drugima.


Ana Vizler – Žena vrsna
Foto: Anna KolosyukUnsplash

Print Friendly, PDF & Email
Ana Vizler

Diplomirana novinarka po struci, zaljubljenica u more, dobro štivo i radosna druženja oko stola. Svoja razmišljanja o životu i vjeri voli pretočiti u riječi nadajući se da će na taj način Gospodin dotaknuti poneko srce.