Ako se držimo nekih općih ljudskih moralnih načela, podrazumijevamo da bi svaki čovjek trebao biti dobar. Kao vjerni katolici, za takvo nešto smatramo da bismo morali živjeti svakodnevno. Štoviše, naša dobrota bi trebala biti neupitna. No, mogli bismo se upitati je li dobrota urođena. Rađaju li se naša djeca s prirodnom potrebom da budu dobri?
Jedna od riječi koja mi probode srce baš svaki put kad je čujem jest kad roditelj svoje vlastito dijete nazove „zločestim“. Dobro, svi smo okaljani prvim grijehom, ali vjerujem da se djeca rađaju nevine duše koju je tkao sam Bog i u koju je utkao težnju da bude dobra unatoč svim grijesima. O roditeljima uvelike ovisi da ta dobrota ispliva na površinu. Stoga, poput svih ostalih vrlina i vještina, dobrota se treba vježbati. I to od malih nogu.
Uvježbavanje dobrote
Dobrota je usko vezana uz velikodušnost. Vidim to kod svoje djece. Najbolje se ove dvije vrline uoče kad se djeca međusobno igraju. Promatrajući ih ovih nekoliko godina, rekla bih da je za djecu normalno očekivati određenu količinu sebičnosti koja se očituje kroz borbu za sebe, svoj status, potrebe i željice. I eto savršene prilike za uvježbavanje dobrote.
Moja petogodišnjakinja i trogodišnjak vole provoditi vrijeme zajedno. Zapravo, jako se dobro slažu jer oboje vole smišljati prave dječje „nepodopštine“. U vrijeme kad sjednu na pod i dogovore se igrati igru memorije, najčešće se dogodi da moja starija pobijedi, a mlađi jeca. Tada sam se dosjetila ideje „vježbanja dobrote“. Zašto onaj stariji ne bi malo pomogao mlađemu tako da lakše zapamti gdje su parovi? Ili mu prepusti par iako zna gdje se nalazi.
Još nekoliko prilika za dobrotu
Kad sam počela tako razmišljati odjednom su se otvorile i druge prilike za vježbanje. Kažu, žedni su. Najstariji, koji je ujedno i najviši, može dosegnuti čaše i svima redom uliti vode. Ako sami nisu svjesni, naglasite im da prvo posluže mlađe od sebe, a sebi uliju zadnjem.
Još je jednom iskrsnula prilika za dobrotu. Moj najstariji skuplja džeparac za nešto što si žarko želi kupiti. U jednom je navratu skupio poveću količinu novca, za razliku od ostalih. Iskoristili smo priliku da nesebičnost i dobrota isplivaju na površinu i potaknuli ga da za svoje kune počasti sestru i brata sladoledom. Uz malo negodovanja ipak je zaključio kako je to dobra ideja.
S vremenom su usvojili ovakav obrazac ponašanja i često se sjete onog drugog prije negoli sebe. Ne kažem da je to uvijek tako, ipak su oni još djeca, ali uz našu upornost i njihovu dobru volju, „vježbe dobrote“ mogle bi biti itekako uspješne.
Roditeljska dužnost odgoja
Iskoristite i vi svoju roditeljsku mudrost i potaknite u svojoj djeci ono što im je Bog usadio. Ne dajte da se mala zrnca grijeha razviju u oholost, sebičnost ili nešto što bi im zagorčalo život u budućnosti. Promislite koliko će taj trud vrijediti za njihov bračni suživot. Sjetimo se u koliko djela ljubavi će se svaki taj čin pretvoriti. Što je još važnije, ne smijemo uzeti svoju rodiiteljsku dužnost zdravo za gotovo već aktivno promišljati o svakom našem utjecaju na djecu i otisku koji ostavljamo na njihovim dušama.
Jeste li se i vi dosjetili „vježbanja dobrote“? Kako potičete svoju djecu da si međusobno pomažu? Zasigurno postoji bezbroj načina i situacija koje možemo iskoristiti.
„Pustite dječicu neka dolaze k meni i ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje. Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.“
(Lk 18,16-17)
Livija Rogulj – Žena vrsna
Foto: Charlein Gracia – Unsplash
