Je li ti se ikad dogodio susret koji te ostavio u samoispitivanju? Koji je zagrebao duboko u temelje tvog vjerovanja, smisao tvojih odluka, mir tvog postojanja?
Naizgled običan susret
Priča ide ovako. Izlazim iz trgovine. Natovarila sam se, kao i obično, preko svake mjere ne razmišljajući da ne dijelim niti najmanju sličnost s nekom teglećom životinjom. Kosa je na brzinu svezana u rep jer nemam ni najmanje vremena razmišljati o nekoj zahtjevnijoj frizuri, a kamoli provesti želju u djelo. Odjeću sam obukla u letu, ono što sam nosila jučer „za po doma” jer je čisto, relativno ispeglano i još se nije usmrdjelo od tjelesnih i kućnih mirisa. Jučer je, naime, bio opušteniji dan. Ručak sam imala od prethodnog dana (Bogu hvala na sarmi koja je još bolja kad prenoći!), a oprala sam samo jednu turu rublja i svega jednom se porječkala s najstarijim djetetom koje je u pretpubertetu. Večer sam mogla provesti uz dobru knjigu. To su dobri dani.
Žena iz nekog drugog svijeta
Jutros, prije nego sam krenula u kupnju namirnica, zahvalila sam Bogu što imam tu sreću da mogu posvetiti sve svoje vrijeme djeci i njihovom odrastanju. Dan je, zapravo, dobro počeo. I onda se na izlasku iz trgovine dogodio – susret. Otpuhujući pod teretom od tri litre mlijeka, par kilograma brašna i obilja kojekakvih drugih potrepština, naletjela sam na nju. Onu dobru poznanicu iz neke lijepe priče iz prošlosti.
Divna žena. Veselo me pozdravlja. Odzdravljam jednako srdačno pomišljajući istovremeno kako je lijepa. Nije se puno promijenila. Zapravo, ljepša je nego ikad. Neobavezno čavrljam. Kaže da je postala predsjednica velike tvrtke. Kad su djeca (njih dvoje) malo ojačala, završila je i drugi fakultet. Nabavila je psića djeci da imaju zanimaciju. Posvetila se učenju i radu. U slobodno vrijeme „kleše“ tijelo u teretani. Pazi što jede i to se vidi. Neopterećena je i tolerantna. Vjeruje u ljubav. Uspjela je u svemu. Uspješna je po svim kriterijima – kriterijima ovoga svijeta.
Čudovište sa zelenim očima
Gledam je i odjednom posvijestim još jedan susret. Onaj sa „zelenookim čudovištem“. Do boli osvijestim svoju ljudskost. Osjećam zavist dok gledam njezine mačkaste kretnje, lijep niz zuba i „kulerske“ geste. Ona je toliko drugačija od mene. Ona je odlučila uzeti život u svoje ruke i biti moćna žena kakvu ovaj svijet stavlja za primjer svim ženama i piše o njima članke u „Zdravlju i ljepoti”, časopisu za osviještenu ženu. Ili „Cosmopolitanu”. Kako bilo.
Kroz glavu mi prolaze paralele. Dok ona priprema proteinski shake i juri u teretanu čim sunce proviri, ja presvlačim prvu uprljanu pelenu, uključujem perilicu po prvi put taj dan i slažem rublje koje se preko noći osušilo u sušilici. Usput odvajam muževe košulje koje ipak moram izglačati. Dok ona vodi prvi jutarnji sastanak sa svojim timom obučena u besprijekorno bijelu košulju i „pencil-suknju“ koja ocrtava predivnu, znojem stečenu liniju, ja otpremam najstarije dijete u školu, spremam doručak za dvoje mlađih, a najmlađe dojim u suzama dok mu se netom iznikli zubići zabijaju u nježnu kožu oko bradavice. Dok ona u pauzi za ručak smišlja poslovnu strategiju za novi godišnji kvartal, ja jednom rukom postavljam stol za ručak, a drugom držim bebu istovremeno odgovarajući na pitanje najstarijeg djeteta zašto je Bog stvorio domaću zadaću i ima li nogometa u raju. Da ne duljim, obrazac je jasan.
Poraz samopouzdanja
Taj je susret završio, ali je još dugo trajao u mojoj glavi. Ostavio puno pitanja i moje samopouzdanje na koljenima. Je li dovoljno to što sam „samo” majka? Je li mi važno što me nitko ne promatra ispod oka s divljenjem osim sina koji se širom otvorenih očiju divi mojoj sposobnosti da napušem najveći balon od žvakaće gume koji je ikad vidio? Smeta li mi ipak tih desetak kilograma viška koje su mi ostale od posljednjeg poroda i celulit od „estrogena moga svagdašnjeg“? I konačno – dolazi li moja vrijednost kroz oči i usta svijeta koji me okružuje? To je najvažnije pitanje za koje se prije Susreta činilo da znam odgovor bez razmišljanja, sve da me netko probudi u tri ujutro.
Bila sam sigurna da nema te materije koja bi uzdrmala moju solidnu vrijednosnu konstrukciju koju sam tako srčano postavila u svojoj glavi. A ona se opasno poljuljala pred jednim parom Manolo Blahnik štikli, dva lijepo definirana kvadricepsa, pažljivo složenom frizurom s „balayage“ pramenovima u pet nijansi i visokim položajem u „šminkerskoj“ firmi.
O, Bože, gdje sam pogriješila? Kako sam od učenice, studentice, a na koncu i radnice s potencijalom postala nezaposlena peračica guza, privatna njegovateljica, kuharica, čistačica, psihologinja amaterka, i to bez radnog vremena?
Uspjeh se krije na sasvim drugačijem mjestu!
Bacila sam pogled na raspelo… A potom ga skrenula na četiri vesele, cvrkutave glavice u kojima su se ideje palile brže od božićnih lampica na boru. Srce mi jače zakuca i zasramih se svoje nezahvalnosti i misli koje su mi koji trenutak prije prolazile glavom. Svi moji potencijali i talenti koje je svijet očekivao da ostvarim slili su se u četiri predivna ljudska bića, četiri besmrtne duše. Ja nisam samo kuharica, čistačica, njegovateljica i priučena psihologinja. Ja sam jedina koja zadovoljava sve uvjete na Božjem natječaju za posao majke upravo ovoj, Njegovoj, djeci. Niti jedna jedina žena, s ne znam kako dobrim referencama, neće biti bolji kandidat od mene za to radno mjesto. Svi projekti na kojima sam ikad radila, svi moji napori, trud, zalaganje i rad ne mogu se niti izbliza mjeriti s vrijednošću ulaganja čitavog svog bića u Život koji mi je Bog dao na oblikovanje.
Ne radi se o tome da ja moram odgojiti odrasle ljude koji će mi to onda vraćati doživotnom zahvalnošću i ispunjavati moja očekivanja. Ljubav nije ljubav ako traži bilo što zauzvrat. Radi se o tome da radosno izgaram u ljubavi kako bi Bog od rastopljenog voska moje izgarajuće svijeće činio svoja remek-djela. Ne remek-djela u vidu tijela bez mane koja će sutra i tako trunuti u grobu ili blistave karijere koje će brzo pasti u zaborav. Već ona koja će paliti mala svjetla u svijetu punom tame.
Katarina Vudjan – Žena vrsna
Foto: TeiTo
