Jednog proljeća gledao je naš Gospodin nekog ratara u polju i reče svojim učenicima ovu priču: »lzađe sijač da sije sjeme«. Kasnije reče, da je On »sjeme«, a onda, ako sjeme padnuvši na zemlju umre, da će donijeti plod.
Te je noći Marija postala sijač sjemena iz prispodobe
Došla je noć, kad Marija postade sijač sjemena; ta nije li ona nosila u grob Vječnu Riječ, koja će ondje za tri dana slomiti okove smrti i uskrsnuti na vječni život? Ona je porodila svog Sina na tužnim putovanjima: nekoć kroz Betlehem do tude špilje; sada preko Golgote do tuđeg groba – dosta očit znak, da su Njemu tuđi i ljudsko rađanje i smrt. Prije nekoliko sati, dok je visio izmedu neba i zemlje, izgledalo je, da Ga nijedno neće, jer Ga je nebo ostavilo, a zemlja odbacila. Ali sada u crvenom svjetlu buktinja, što u tihom zraku bez dima plamsaju, grob Ga prima. Ali ne za dugo jer grob će se brzo pretvoriti u utrobu Prirode, koja će poroditi Prvorođenca smrti.
Prema obredu oba Sinedrija glasno izmoliše psalme za mrtve, položiše u bijelo umotano i namirisano platno tijelo u pećinu, zatvoriše vrata velikim kamenom. Blago svjetlo Vazmenog mjeseca izađe – jer sunce bijaše već zapalo.
Još joj je jedna žrtva preostala – odreći se velike utjehe i položiti Sina u grob
Još je jedna žrtva preostala Mairiji; mogla se odreći još jedne velike utjehe: ona ostavi svoga Sina u pećini pod zaštitom rimskih vojnika. Samo jedno će zadržati za sebe – srce probodeno zadnjim Simeonovim mačem, koji je ušao u njezino srce kao u svoje korice. Pod tim znakom Marija će biti utjehom svima onima koji izgubiše svoje drage; svim majkama, koje tuguju za svojim sinovima; svima onima, što žale za svojim bračnim drugovima. Ona je shvatila bol, jer je izgubila više od ikoga. Neki su izgubili majku; drugi sina; neki opet bračnog druga. Ali Marija je izgubila sve, jer je ona izgubila BOGA.
Marija se sad oslanja na Ivana, koji je bio simbol jedne naknade, koju nalazi u svima nama, i baca svoj pogled na križ – prvi pogled, koji u križu nalazi ufanje. Tisuće duša gledahu otad u križ po njenom slatkom nadahnuću i bile su sretne, što im se time srce slomilo, jer je tada kroz raspuklinu mogla ući Božja Ljubav. Od križa svrati Marija svoj pogled na grad Jeruzalem, koga njen Sin htjede prigrliti, kao što kvočka sakuplja svoje piliće pod krila, a sad je izgledao neutješen i izgubljen kao ptica kojoj oteše gnijezdo. Jadni Jeruzalem! Bog ga je dugo ljubio, ali sada se napunila čaša njegovih opačina i propast mu se približavala da ga zadesi, prije nego jedan naraštaj prođe!
Kada je Sina položila u grob, po povratku je ponovno prošla križnim putem
Marija se vratila istim putem svoga jutarnjeg hodočašća; po drugi puta je prošla križnim putem od četrnaeste postaje do prve. Radi same žalosti ovaj put je bio još strašniji od prvoga. Svaka ljubav teži za sjedinjenjem; u ljubavi Isusa i Marije bijahu njihova dva srca samo jedno. Samo smrt mogla se usuditi da razdvoji to divno jedinstvo.
Sada, kada je ostala sama, jedva da njen život može dalje teći. Nije samo otišla polovica njena života i njene ljubavi. To je nešto više. Kao da se njeno vrelo osušilo poput ljetne rijeke. Njihovi životi bijahu jedno; i njihove smrti su također jedno.
Njena žalost bila je dublja od ikoje žalosti na zemlji, prije toga po toj žalosti ona je plakala ne toliko, što Ga je izgubila, nego što Ga je ljubila. Njena ljubav bila je sva naklonjena Isusu; bila je to ljubav veća od svih majčinskih ljubavi, makar milijarde tih ljubavi združili u jedan najsilniji, neiskazani čin. To je bila ljubav koja je mogla sve podnijeti, jer ono što je u njoj bilo, bijaše jače od svega što bijaše izvana. Jednom riječi, ljubav tako zanosna i nebeska, da kad bi imala svoju vlastitu volju, izgradila bi sve svoje Tabore na Kalvariji. Zar možemo onda posumnjati kad je s takvom ljubavi u svom Srcu pješčarila krvlju okaljanim ulicama Jeruzalema, da nije još jednom, zanosnije nego ikada, pjevala svoj Magnificat?
Molitva
Marijo, Majko Žalosti, tvojih sedam žalosti je kao sv. Misa. U Tvojoj prvoj žalosti Simeon te postavio sakristanom da držiš hostiju do časa žrtvovanja. U Tvojoj drugoj žalosti ostavila si sakristiju da služiš kod oltara, kad je pohod Tvog Sina posvetio Egipat. U trećoj žalosti molila si Confiteor podno oltara, dok je Tvoj Sin govorio svoj Confiteor Naučiteljima Zakona. Tvoja četvrta žalost bila je prikazanje, kad si prinosila Njegovo Tijelo i krv na putu na Kalvariju. Tvoja peta žalost bila je posvećenje, u kome si prikazala tvoje vlastito tijelo i krv u zajednici s Tijelom i Krvi Tvog Sina za Otkupljenje svijeta. Tvoja šesta žalost bila je Pričest, kad si primila Tijelo svog Sina s oltara Križa. A tvoja sedma žalost bio je “Ite Missa est”, kad si svoju žalost zaključila rekavši »zbogom« grobu.
Marijo, tvoje srce je nama sve; ono je živi oltar, na kome se žrtva prikazuje; Ono je svjetiljka u svetištu, koja radosno treperi pred svojim Bogom; Ono je poslužnik, koji kucajima svoga slomljenog srca odgovara u liturgiji; Ono je uskrsna svijećam koja vlastitom žrtvom obasjava svetište naših duša; Ono je kadionica koja daje slatki miris tamjana, koji izgara u ljubavi prema nama. Ono je čitav anđeoski zbor koji pjeva nečujne pjesme zanosnom uhu krvareće Hostije našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.
Marijo, ti si sakristan duša, kao što si bila Isusov sakristan. Dobar život ništa ne vrijedi, ako nije okrunjen sretnom smrću. Cijeli život to ćemo moliti od Tebe, iako ćemo to tek na koncu steći. Tvoj Božanski Sin reče, da nas neće ostaviti sirotama.
Ali Marijo, mi ćemo biti sirote, ako nam ti ne budeš Majkom. Amen.
bl. Fulton Sheen – U pravi trenutak/Žena vrsna
Foto: Free Christ Images
Tekst je preuzet iz knjige „Vječni Galilejac“, Fultona Sheena, naklada UPT. Zahvaljujemo nakladničkoj kući UPT na dopuštenju za objavu dijela teksta iz navedene knjige. Dopuštenje vrijedi isključivo za portal Žena vrsna.
