Što te u tvom životu koči da budeš radosna? Koja životna situacija te učinila žalosnom i da misliš da više nikad nećeš biti radosna u punini?
Ova dva pitanja, prolazeći kroz e-duhovne vježbe i razmatrajući o radosti, plodu Duha Svetoga, vratiše me na početke mog puta s autizmom. Poučena, davala sam sve od sebe da potpuno iskreno odgovorim Gospodinu, da verbaliziram svoje emocije i na taj način otvorim Mu vrata svog srca pa da Njegova svjetlost može ući. Moja istina je da su me Mihaelove dijagnoze trajno promijenile. Promijenilo se moje shvaćanje života, križa, vječnosti, bitnog od nebitnog, pa se samim time promijenilo moje shvaćanje radosti. Vežem je uz njegove uspjehe i napretke, a ipak, kad se sve zbroji i oduzme, ostane mi polovičan osjećaj radosti. Dok to možda zvuči žalosno, meni je pobjeda i takva radost. U prvim danima imaš mrak i gorak strah, tako da mi se ovo stanje duha čini zadovoljavajuće.
Ali jesam li pozvana na život u punini ili na zadovoljavajuću, tek prolaznu ocjenu?
Ah, Gospodine moj, oprosti mi! Neka mi se ipak čine sve milosti koje su došle po križu autizma tek kao utješna nagrada! Tada mi bude sve malo. Ovo, za mene evangelizacijsko, srce mog sina naučilo me da zagrlim križ cijelim bićem, da se naslonim na njega, da ga tu i tamo poljubim, zahvalna na ovom putu u raj. A opet, to mi nekad bude malo. Sve mi sliči i miriše na utješnu nagradu. Ta, Bože moj, imala sam ja Tebe i prije ovih dijagnoza.
Zahvaljujem što ponekad nemam izbora
Je li Ti gorko moje srce kad Ti sve ovo priznam? Izgleda mi da se, unatoč svemu, ne mogu othrvati majčinskim porivima i dati sve da mi je dijete zdravo. Znam pomisliti da bi radost ove naše male obitelji i dalje bila potpuna i da bi Ti našao način da nam udijeliš sve iste milosti i kroz Mihaelovo zdravlje.
Da, Gospodine, svašta pomislim. Ali kao što je nebo daleko od Zemlje, tako su Tvoje misli daleko od naših. Što mogu drugo nego opet Ti se predati s povjerenjem i zahvaljivati što ponekad i nemam izbora. Ti znaš da bih izabrala lakši i širi put.
Umirujem svoje majčinske porive, obrezujem ih Tvojim obećanjima. Sjećam se onog dana kad si u meni neugasivo upalio sliku vječnosti. U toj vječnosti moj sin će biti bez gluhoće i autizma. Bit će potpuno slobodan i radostan. On će kroz cijelu vječnost upoznavati i uživati puninu zdravlja i sreće. Ja mu ne znam toliko blagoslova ni poželjeti koliko ih je skriveno na mjestu koje si Ti za njega pripravio u domu Očevu.
Radost sigurna i prisutna kad sam blizu Tebe
Ta vječnost nije daleko! Ma koliko dug i težak život bio, vječnost čeka kao sunce iza obzora u zoru. Doći će napokon i taj zadnji dan kad će usnuti sve nepravde, sve boli i muke, a mi ćemo se probuditi u Tebi.
Daj mi, Gospodine, jedino da u toj istoj vječnosti s Tobom dočekam svoje dijete!
I eto, kad ovako mislim, kad sam blizu Tebe, moja istinska radost uvijek se vrti oko Tebe, Bože moj. Nije nedohvatljiva i ne trebam je čekati. Tu je i sigurna, kao svako Tvoje obećanje.
Hvala Ti!
Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
