Njegova ljubav jača od smrti
Isporučivši svoju oproštajnu adresu s propovjedaonice križa i završivši posao svog vječnog Oca, Isus je nagnuo glavu i preminuo. Da bi potvrdio Njegovu smrt, satnik, imenom Longinus, je kopljem probio Njegovo srce i božanski Učitelj, sačuvavši par kapi svoje Predragocjene Krvi je prolijeva dokazujući da je Njegova ljubav jača od smrti.
Dva čovjeka kojima je nedostajalo hrabrosti proglasiti se Njegovim pripadnicima dok je bio živ, Josip iz Arimateje i Nikodem, donijeli su pomasti i mirodije i balzamirali Isusovo tijelo. Prvo je ležalo na Marijinom krilu, i činilo joj se kao da se ponovno događa Betlehem – ali zapravo nije. Između Betlehema i Kalvarije naši grijesi su intervenirali. Tijelo je bilo beživotno. Isus je bio mrtav.
Njegovi neprijatelji su se prisjećali kako je rekao da će uskrsnuti, ali su bili sigurni da neće. Bojali su se da će Apostoli doći, ukrasti tijelo i onda reći kako je uskrsnuo. Da bi spriječili takvu prevaru, otišli su Pilatu tražeći ga da postavi stražu tri dana ispred groba kako bi zapečatili kamen na ulazu da nitko ne uđe. Pilat je postupio prema njihovom zahtjevu. Riječi kojima je Matej zatvorio svoje Evanđelje, možda je najironičnija rečenica u literaturi: „Osigurali su grobnicu.“ Pečat je bio na grobnici i veliki kamen na vratima. Poduzeli su sve mjere protiv prijevare, ali nisu mogli protiv Božanstvenosti.
On koji je rekao da ima života u izobilju je sada mrtav
Spuštajući se niz brdo Kalvarije, kroz glavu su im prolazile misli poput: „Sada njegovi ribari mogu vratiti svojim mrežama i lađama; njihovo Kraljevstvo je lakrdija. A što se tiče njihovog Učitelja, njegovo srce je tako probodeno da su krv i voda potekli iz njega. Čak i da je ostao i jedan dah života u tom beskrvnom tijelu, sada je ugušeno stotinama mirodija kojima je balzamiran.
Naša, i budnost vojnika, neće dopustiti nikome da ukradu tijelo. On koji je rekao da ima života u izobilju je sada mrtav; On koji je rekao da može okupiti dvanaest legija anđela da mu pomognu sada je hladan kao smrt; On koji je rekao da može dići Abrahamovo dijete iz kamena, sada je zakopan pod kamenom. Varalica je mrtav! Kako je predivno učinkovita rimska smrt! Ništa ne može preživjeti razapinjanje! Nikad više neće ustati!“
Je li to istina? Može li netko uskrsnuti?
Zar činjenica da je rođen u strančevoj pećini i pokopan u strančevu grobu, ne dokazuje da su Mu ljudsko rođenje i smrt jednako strani? Pogledajte prirodu. Zar nije proljeće Uskrs Velikog Petka zime? Zar nisu sve smrti po sebi kvasci života? Za nije kiša ta koja pomaže pupanju? Zar od palog žira ne nastaje drvo? Kako bi sva stvorenja uskrsnula bez Otkupitelja stvaranja?
„Ako ovaj svijetli ljiljan
Može živjeti još jednom,
I njegovo bijelo obećanje
Biti kao prije,
Zašto ne može veliki kamen
Biti pomaknut s Njegovih vrata?
Ako se zelena trava
Diže i pada
Godinu za godinom,
I cvjetovi cvatu
Iznova i iznova
Radi travanjske ljepote,
Zašto nam ne bi On,
Iz tame i blata,
Ponovno pokazao
Njegovu višestruku
I sjajnu slavu,
Zraku zlata?
Uspavano srce, budi sigurno
Ove stvari moraju biti.
Vidi novi pup
Na starom stablu! …
Ako se cvijeće budi,
Ah, zašto ne bi On?“
Prvi Uskrs
Nedjeljno jutro je došlo, i bilo je jedno od onih mirnih, kao san nevinog, a čist i blag zrak se činio kao da je pomiješan anđeoskim krilima. Marija je išla u vrt i netko blizu nje je rekao riječ, izgovorio ju čeznutljivo i sjetno, dirljivim i nezaboravnim glasom koji ju je zvao toliko puta: „Marijo.“ I na tu jednu jedinu riječ ona je odgovorila jednom jedinom riječju: „Učitelju.“ I kako je pala na svježu travu, pod Njegova koljena, i primila se rukama za njegove bose noge, vidjela je dva ožiljka, dva crvena traga čavala – jer Krist je sada hodao u slavi svojeg novog Uskršnjeg jutra.
To je bio prvi Uskrs. Stoljeća su minula od tada i za ovaj nadolazeći Uskrs, kako se okrećem iz vrta prema oltaru, nad tabernakulom, na ovaj dan Uskrsnuća, zadržim sliku, ne uskrslog Spasitelja, nego sliku umirućeg, kako bi me podučio da Krist iznova živi u Svojoj Crkvi, i da Crkva, kao i Krist, ne samo živi, ne samo umire, nego se uvijek diže iz mrtvih. Ona je zaljubljena u smrt kao uvjet rođenja; i s njome, kao i s Kristom, ako nema krune od trnja nikada neće biti ni aureole svjetla; i ako nema križa neće biti ni prazne grobnice.
Drugim riječima, svako malo Crkva mora biti raspeta nevjerom i pokopana kao mrtva, samo da bi uskrsnula. Ona ništa drugo ne radi osim što umire, i zbog tog čudnog razloga uvijek samo živi. Svako malo se čini da je život istisnut iz nje; blijeda je od smrti; čini se kao da je krv isisana iz nje; njezini neprijatelji su zapečatili grobnicu, zakotrljali kamen ispred njenog groba, i kažu: „Crkva nikad više neće ustati!“ Ali nekako ona ipak ustane.
Crkva mora biti raspeta nevjerom i pokopana kao mrtva, samo da bi uskrsnula
Barem je nekoliko puta u povijesti svijet pokopao Crkvu i svaki put je oživjela. Spomenut ću samo nekoliko događaja.
Progonjeni Spasitelj oduvijek je „progonio“ svoju djecu; u tim danima rimskog progona Crkve, kao krtica, morala je kopati spilje u zemlji. Tamo ispod temelja Rima, pod najponosnijim hramovima, ispod cesta kojima su hodale skitnice rimskih nemirnih legija, ta djeca Božja su se hranila Kruhom Života, ojačavajući svoja tijela kao i dušu, za dan kada će o njima odlučiti „palac dolje“ rulje rimskog Coloseuma jer svjedoče svoju vjeru. Čak i svojom krvlju. Dan je došao; odvedeni su u sredinu tog slavnog amfiteatra okruženi neprijateljima. Nije bilo izlaza, osim odozgor – i to je bilo dovoljno.
Sreli su smrt s osmijehom na usnama. Cezarovi podanici su raspršili svježi pijesak prikrivajući njihovu krv, ali nisu mogli ukrasti njihov glas. Dizao se s dna te arene; ulazio u sami red Božje pravde; probijao je maglu nesvanule dobi s nimalo nesigurnim izazovom: „U našoj krvi je tekla krv Živoga Boga – umirući, evo, živimo.“ Rimski mačevi otupjeli od masakra ne pristaju više u svoje korice; divlje zvijeri su se prežderale živim mesom Crkve i izgubile žudnju za hranom – ali još se krvavo ratovanje nastavlja.
Njezin život je izvučen i isušen; nije mogla preživjeti rimski mač
Cezar je bio siguran da je uspio. Radovao se jer je Crkva mrtva. Njezin život je izvučen i isušen; nije mogla preživjeti rimski mač. Kamen je otkotrljan na vrata. Crkva nikad više neće ustati. I kako su postavili stražu, čak i dok su gledali, Crkva je baš kao i njezin Uskrsli Spasitelj izašla iz groba katakombi i viđena je kako hoda u slavi svoga novog Uskršnjeg jutra.
Bilo je još povijesnih trenutaka kad se očima svijeta činilo da je njezin život isušen. Kad god je Cvjetnica kao zemaljsko slavlje došla, a narod je proglasio Kraljicom, posuo joj palmine grančice pod noge – bolje rečeno, kad god je u velikoj mjeri bilo trenutno blagostanje, i više se uzdala u djela nego molitvu, postajala je slaba. Kristov jaram se tada činio težak njezinoj djeci; tijela su žudjela za otporom i srca za egipatskom raskoši.
Čudna je, ali točna činjenica, da Crkva nikad nije slabija nego kad je jaka u svijetu; nikad siromašnija nego kad je obiluje bogatstvima svijeta, nikad nepromišljenija nego kad je mudra maštarijama svijeta. Najjača je Božanskom pomoći kad je slaba ljudskom snagom, kao u primjeru sa svetim Petrom. Dano mu je čudesno mnoštvo riba kada priznaje da svojim naporom i cjelonoćnim radom ne uhvati ni jednu.
Kad joj disciplina, duhovnost i svetost, žar za Kristom, bdjenja te mrtvljenja postanu manje važni, svijet čini kobnu grešku vjerujući da je njezina duša mrtva i njena vjera poljuljana. Nije tako! Vjera, čak i kod onih dana s manje molitve, je stabilna – jer to je vjera stoljeća, vjera Isusa Krista. Ono što je slabo u njezinoj disciplini, količini molitve i njezinoj svetosti je od čovjeka, dok je vjera od Boga. Obnova Duha će doći mijenjajući njezin način razmišljanja jer je božanska, a njezino djelovanje jer je ljudska.
Ovo su opasna vremena, za svaku civilizaciju je loše kad postane indiferentna
Ali svijet, koji ne uspijeva razdvojiti to Božansko i ljudsko u njoj, kao što nije uspio ni kod Krista, proglašava ju mrtvom. Svijetu se njezin život čini uzaludan, njezino srce probodeno, njezino tijelo isušeno; u njegovim očima ona je mrtva kao Učitelj kad je skinut s križa, i nema ničeg što bi se još moglo učiniti osim ju sahraniti.
Još jednom, veliki kamen je otkotrljan ispred grobnice; službeni pečat smrti stavljen i straža postavljena; ali dok su stražarili, svetost se vratila, Krist se umiješao u Petrovu lađu, i baš u tom trenutku dok su ljudi govorili da je mrtva, viđena je kako hoda u slavi svoga Uskršnjeg jutra.
Onda su došla naša vremena i s njima druga smrt. Ovoga puta smrt nije učinjena od egzekutora već drugih Pilata. Ovo su opasna vremena, za svaku civilizaciju je loše kad postane indiferentna, kao drugi Pilat, pitanju i odgovoru: „Što je istina?“.
Istina je nerazumna, greška razumna, a dokazi pridonijeli dokazu da su svi dokazi bezvrijedni
Unutar i izvana Crkve je proizašla ona starogrčka greška da nema istine – greška koja je želja za znanjem drevnih predaka, prozvana modernizmom. Istina je nerazumna, greška razumna, a dokazi pridonijeli dokazu da su svi dokazi bezvrijedni. Učitelji koji su se zaogrnuli ogrtačima proroka se uvrijede ako im se kaže da nisu gospoda, a samo blago protestiraju ako im se kaže da nisu kršćani.
Umovima je rečeno, i počeli su vjerovati, snagom ponavljanja, da moramo biti indiferentni i prema grešci i istini; da je zauzimanje stava nedostatak širine duha; da nema razlike da li Bog postoji, da li je Krist Bog ili da sakramenti jesu u svezi s Božanskim životom – jedina stvar koja je važna jest subjektivni dojam koji takva uvjerenja imaju na osjećanje vjernika. Umovi počinju živjeti od krilatica, fraza pokrivenih labavim razmišljanjem, a malo koje uho nije čulo fraze kao što su: „Život je veći od logike“ i „Krist vjere nije Isus povijesti.“
Novi duh novog doba
Novi duh novog doba je naizgled zakopavao Kristov Duh. Knjige i članci su izbačeni iz tiskovina, a 1907. je malo koji članak bio, a da nije rekao da je Crkva dosegla svoj kraj. Od svijeta se tražilo da joj pjeva rekvijem; veliki kamen je otkotrljan pred vrata njezine grobnice; straža je postavljena: „Nikada više neće ustati!“. A prema svim ljudskim zakonima nikad nije ni trebala ustati iz mrtvih! Ali iz nekog čudnovatog razloga div je pomaknut. Počeo je rat.
Dalekometno oružje je zadavalo velike rane na maestralnim katedralama; plugovi su istopljeni u mačeve; topovske granate su meka polja pretvorile u polja krvi. A evo! Ona za koju se držalo da je mrtva je viđena na bojištima kako stavlja križ na umiruće usne; a kad se dim bitke razbistrio i magla digla, viđena je kako hoda u slavi svog novog Uskrsnog jutra; čak i sada kako je čovjek gleda, ona raste! Krist onda, mora da je znao što govori kad je proglasio da Njegova Crkva nikad neće propasti.
Proizlazi iz njezine povijesti jedna velika i predivna lekcija, a to je: Krist je ustao od mrtvih, ne zato što je čovjek, već zato što je On Bog. Crkva ustaje iz grobnica u koje su je stavile divlje ruke ili njezine greške, ne zato što je ljudska, već zato što je ona Božanska. Ništa ne može uskrsnuti osim Božanstvenosti. Svijet bi trebao učiti iz iskustva i odustati očekivati da Crkva umre. Ako je zvonilo na tisuće puta pri različitim okolnostima, a do pogreba nije došlo, ljudi bi trebali gledati na taj pogreb kao na šalu. Tako je i s Crkvom. Vijest o njezinom smaknuću je objavljena, ali do smaknuća nije došlo. Znanost ju je ubila, a još je tu. Povijest ju je pokopala, ali je još živa. Modernizam ju je ubio, ali još živi.
Svijet bi trebao odustati od traženja načina kako da izumre nešto što je toliko puta uzalud gašeno
Civilizacije se rode, dosegnu vrhunac, upadaju u patnju i umru; ali nikad se ne dignu ponovno. Ali Crkva ustaje ponovno; zapravo, stalno nalazi put van groba jer ima Kapetana koji je našao svoj put iz groba. Svijet možda očekuje da se umori, oslabi kad postane jaka, osiromaši kad je bogata, ali ne treba nikad očekivati da umre. Svijet bi trebao odustati od traženja načina kako da izumre nešto što je toliko puta uzalud gašeno.
Kao moćno stablo hrasta koje je stoji dvadeset stoljeća, ona nosi svježe zeleno lišće za svako novo doba, kako bi novo doba došlo i uživalo u osvježavajućem blagoslovu njezine sjene. Cvjetovi koji otvaraju svoje mirisne kaleže ovog proljeća nisu stare stvari već nove stvari na starom korijenju. Tako je i s Crkvom. Ona je nanovo rođena za svako novo doba i stoga je jedina nova stvar u svijetu.
Greške su te koje su stare, za našu takozvanu novu misao je jedna stara greška s novom naljepnicom; to nije novi zanos niti nova lojalnost. Crkva je uspavala sve greške iz prošlosti jer zna da udati se za prolazne hirove bilo koje dobi je biti udovica u sljedećoj dobi. Zato ona nije iza vremena već ispred, uvijek svježa dok vrijeme prolazi.
Ona će nastaviti umirati i živjeti nanovo
Ona će nastaviti umirati i živjeti nanovo i u svakom ciklusu obnove Velikog Petka i Uskrsne nedjelje njen cilj će biti propovijedati Krista, i to raspetoga. Kao student očekivao sam znati više o njenim ciljevima, a kao njezin svećenik moguće da sam očekivao nešto njenih tajni; a iskreno vas uvjeravam, na kraju ove propovijedi, da Crkva ne traži svrgnuće vlade, ne ometa napredak niti teži tome da se progone oni koji su drugačiji od nje (Znam da se ovo sve govori za nju).
No, to što ona traži, punim žarom svoje duše, je dovesti zatočene misli da razumiju Krista, da predvodnici uživaju u slobodi djece Božje, oduševljavajući ljudska srca ljubavlju koja ostavlja svu ostalu hladnoću, i da otvaraju oči ljepoti koja ostavlja sve ostale boli. I stoga, ako je moja jedna riječ digla jednu dušu plemenitom razumijevanju Krista ili je raširila jednu iskru ljubavi za Njegovu stvar u plamen, ili je potakla vitice srca plesti Srcu nad srcima, onda vjerujem da nisam govorio i živio uzalud.
Katolički sat će se nastaviti, pod još plemenitijim vodstvom, ali njegov kraj i svrha neće nikad biti isti: Donijeti Kristov mir našim sunarodnjacima. Neće biti oružja koje bi mir činile oružanim mirom, ali će biti dva beznačajna instrumenta koja će se koristi, koja su se koristila od početka, i to će biti instrumenti koje je naš Gospodin učio Apostole koristiti, odnosno one ribare i pastire.
Udica ribareva, štap pastirov
Rekao bih stoga, mi ćemo nastaviti „udicom i štapom“, udica ribareva, štap pastirov. S udicom ćemo hvatati duše za Krista, a štapom ih čuvati, sve do kraja vremena; jer kao ribari ljudi i pastiri duša obavezali smo se višoj sudbini činiti Krista kraljem ljudskih srdaca, i samo sa znakom Jone proroka, ispunjenje te sudbine se nikad ne može sumnjati, jer ako Istina pobjeđuje, Krist pobjeđuje; ako istina… Ah! Ali istina ne može izgubiti.
Catholicism Pure & Simple
Prevela: Venka Tolić
