Ne znam za vas, ali ja volim čvrsto tlo pod nogama. Volim znati što ću i kako napraviti. Po mogućnosti i kada. Nisu to neki veliki planovi. Možda samo: ovo proljeće posadit ću više cvijeća. Ili: u svibnju bismo mogli otići na neki izlet. A možda samo: prije nego što se djeca probude želim se pomoliti i popiti kavu. Volim svoje male planove. Nisu to loši planovi. Dobri su. Sigurna sam da ih i ti imaš. A što Gospodin na to kaže?
„Jahve razbija nakane pucima, mrsi namjere narodima.“
Ps 33,10
I tako iz dana u dan, iz godine u godinu gledam kako moji mali planovi padaju u vodu. Znam dobro svu teoriju: Bog jedini zna što je dobro za mene ili Kad Bog zatvori vrata, negdje otvori prozor. I još: Ako Bog ne uslišava tvoje molitve, znači da ima nešto bolje za tebe. Istina je. Sve odreda. Ali puno bolje zvuči kao savjet drugima, nego kad treba primijeniti na sebe, zar ne?
„Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“
Sv. Augustin
Povjerenje u moru nesigurnosti
Pada mi na um slika djeteta koje tek uči plivati. U plićaku je pun sebe: skače, prska oko sebe i smije se glasno. Onda začuje rečenicu od koje mu srce zakuca brže: „Hajde, idemo plivati, dođi malo dublje!“ tata mu dovikuje. Tata ima najbolje namjere: želi da njegov sin nauči plivati, da se otisne od obale, da raste. Želi mu omogućiti više i bolje. I ne samo to. Tata je tu, u svakom trenutku, spreman pružiti ruku. On zna da stvarne opasnosti nema jer bdije nad svakim pokretom svoga sina. Zna kada i kako bi opasnost mogla vrebati na njega. Zna i kako je otkloniti.
A sin? Jedino što sin osjeća je strah od gubitka tla pod nogama dok oko sebe vidi samo nepregledno plavetnilo. „Ne znam plivati. Ako se pustim i podignem noge sa zemlje, utopit ću se. More je veće od mene. More je nesigurno,“ misli dječak gledajući u more. Očev glas ga doziva i on na trenutak podiže pogled i usmjeri ga prema ocu. Poznato nasmiješeno lice puno ljubavi i prema njemu ispružena ruka. „U redu, pokušat ću.“ Mislite da se više ne boji? Boji se, itekako se boji. Srce lupa ubrzano, nesigurno maše rukama, a noge ga vuku prema morskom dnu. Pa ipak, taj pogled prema očevu licu dovoljan je da barem malo glavu održi iznad vode, da barem malo odmakne od mjesta s kojeg je krenuo.
„Tada zavapiše Jahvi u svojoj tjeskobi
i on ih istrže iz svih nevolja.
Smiri oluju u tih povjetarac,
valovi morski umukoše.“
(Ps 107,28-29)
Nikad ništa od mene!
Čini mi se da ponekad uopće ne razumijemo kršćanstvo. Čitamo priče o junacima prošlih vremena, životopise svetaca, gledamo filmove o prvim kršćanima… I onda stvaramo u glavi nekakve kockice za svece, kao ladice. Dobro znamo tko može upasti u ladicu, a tko ne. Imamo jasan opis: svetac je onaj koji čini to i to, koji se ponaša tako, koji misli ovo. Onda te predodžbe koristimo protiv sebe (ili protiv bližnjega).
Nikad ništa od mene: kako je sveta ta i ta mogla, a ja ne mogu? Nikad ništa od mene! Sveci se ne boje. Sveci se ne ljute. Sveci su savršeni. A prava istina je da su sveci, prije nego što su postali sveci, bili baš kao ja i ti. Bojali su se. Ljutili su se. Bili su jako nesavršeni. I gledali su na sebe s istim prijekorom: nikad ništa od mene. Onda su čuli taj glas: „Dođi, slijedi me!“ Podigli su pogled i ugledali lice neizmjerne Ljubavi. Prikačili su svoj pogled na te oči i zaplivali. Dopustili su osjetiti nesigurnost gubitka tla pod nogama. Prilijepili su svoj pogled na tu Ljubav i više ga nikada nisu svrnuli.
Kad izgubiš tlo pod nogama, počinje hod predanja
Tek kad izgubiš tlo pod nogama, možeš započeti put predanja. Možeš plivati naprijed iako se bojiš. To je hrabrost koju ti daje vjera. Ne da se ne bojiš, nego da se baciš usprkos strahu. Ne da budeš savršen, nego da dopustiš Kristu da uđe u tvoju nesavršenost i posveti je. Što manje bude uporišta ove zemlje pod tvojim nogama to će sigurniji biti tvoj put prema Kristu.
Sjećaš se onog dječaka koji uči plivati? Tek kad dođe u dubinu na kojoj nogama ne može dosegnuti tlo, počinje plivati. Tada mu ne preostaje ništa drugo nego potpuno se pouzdati u oca. Tek tada sve svoje nade polaže u ustrajno plivanje, ne spuštajući pogleda s očiju onoga koji ga ljubi.
Zato, ako ti se čini da se sve oko tebe ruši i da više nigdje nema sigurnosti, raduj se! Došlo je i tvoje vrijeme. Uđi u tišinu srca da čuješ Kristov glas. Onda podigni pogled od svoje bijede i potraži Njegovo lice. Prilijepi se za tu Ljubav i zaplivaj! Da, i tebe je pozvao da budeš sveta.
„Moje mi srce govori: ‘Traži lice njegovo!’ Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim.
(…)
U Jahvu se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek` bude srce tvoje: u Jahvu se uzdaj!“
(Ps 27, 8.14)
Katarina Matijaca – Žena vrsna
Foto: Carl Jorgensen – Unsplash
