Vjerujem da živimo u vrijeme kada otpali katolici zapravo nisu svjesni što propuštaju, a mnogi katolici ne znaju što imaju. Ne poznaju sv. Misu u potpunosti.
Kao kršćani vjerujemo, no shvaćamo li?
Sv. Misa je vrhunac kršćanskog slavljenja i unutar nje je sadržano najveće otajstvo na zemlji. To je otajstvo u punom smislu riječi, a ipak jest shvatljivo. Kao kršćani vjerujemo, no shvaćamo li? Trudimo li se shvatiti uopće? Iz iskustva znam da je moje shvaćanje sv. Mise i onoga što se tijekom nje događa neopravdano manjkavo, uglavnom zbog nemara. No ja (i vi) možemo to promijeniti – i to počinje ovdje. Želim vam pomoći da po milosti Božjoj promijenite iskustvo sljedeće sv. Mise. Stoga sam prikupio popis 7 zanimljivih činjenica o sv. Misi s kratkim objašnjenjem koje će promijeniti iskustvo sv. Mise.
1. Obilježje kršćana
Znak križa koje obilježava početak i kraj sv. Mise te koji prilikom čitanja Evanđelja simbolizira pečat Božje riječi „u našem umu, na našim usnama i u našim srcima’“, svoje porijeklo ima u prvim stoljećima kršćanstva.
Tertulijan je sredinom 3. stoljeća napisao:
„U svim našim putovanjima i kretanjima, u svim našim dolascima i odlascima, u oblačenju cipela, tijekom kupanja, za stolom, kod paljenja svijeća, kod ležanja, sjedenja, kakva god radnja da nas okupira, mi na svoja čela stavljamo znak križa.“ (De corona, 30)
Znak križa učinjen u vjeri ima snažnu moć. Sveti Benedikt je jednom načinio znak križa iznad otrovanog pića koje ga je trebalo ubiti, i dok se njegova ruka pobožno kretala u četiri smjera križa, čaša se slomila. Što bi se dogodilo da je bio neiskren, ili još gore, da nije uopće blagoslovio svoju hranu i piće svetim znakom? Samo Bog zna.
Svaki znak križa također je i znak – štoviše, obnova – osobne odluke prihvaćanja Krista za Gospodina i Spasitelja. Koliko smo puta učinili „pokret ocrtavanja križa“ umjesto „znaka križa“?
2. „I s Duhom tvojim“
Kada kršćani na sv. Misi na svećenikov pozdrav (“Gospodin s tobom”) odgovaraju “i s Duhom tvojim”, to nije tek pristojan (i pomalo neobičan) odgovor. To je ispovijedanje vjere u moć sakramenta svetoga reda. U njemu se prepoznaje jedinstveno djelovanje Duha Svetoga kroz zaređenog svećenika, posebno tijekom sakramenata. Sjetite se, primjerice, da nije svećenik taj koji pretvara kruh i vino u tijelo i krv Kristovu – već sâm Isus Krist. Stoga, svećenik dobiva moć da služi kao posebni instrument djelovanja Duha Svetoga, odnosno, kada primi sakrament svetoga reda „polaganjem ruku“ (vidi 1 Tim 4,14; 2 Tim 1,6).
Evo što je biskup Sv. Ivan Zlatousti iz 4. stoljeća napisao o ovim riječima i njihovom značenju:
„Kad Duh Sveti ne bi bio u ovom vašem zajedničkom ocu i učitelju, vi ne biste upravo tada kada on ustaje s ovog svetog mjesta i poželi vam svima mir, zavapili u jednom glasu ‘I s duhom tvojim.’“
Stoga mu zavapite ne samo kad on silazi sa svog mjesta i kada vam se obraća i moli za vas, već i kada stoji kod ovog svetog oltara prikazati žrtvu. On ne dodiruje ono što leži na oltaru prije nego što vam poželi milost našega Gospodina i prije nego li mu odgovorite „I s Duhom tvojim“.
Ovim zazivom, podsjećamo se da on koji stoji za oltarom ne čini ništa i da darovi koji su tamo položeni nisu čovjekove zasluge, već je milost Duha Svetoga prisutna, i spuštajući se na svih ispunjava do kraja ovu otajstvenu žrtvu. Mi zaista vidimo čovjeka, no kroz njega djeluje Bog. Ništa čovječjeg se ne događa na ovom svetom oltaru.“
3. Svećenikov poljubac
Svećenik ljubi oltar u dubokom poštovanju, priznavajući ga svetim mjestom gdje će Kristova vječna žrtva biti prisutna u sakramentu Euharistije. Isusova je smrt nanovo prisutna u svetoj Misi kao slavljenje novozavjetnog Uskrsa na isti način kao što se starozavjetna Pasha prikazivala u slavlju svake godine. (Izl 12,27)
Sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima suprotstavlja euharistijsku žrtvu poganskoj žrtvi. Isus se, stoga, na svakoj svetoj Misi ne žrtvuje svaki put iznova već nam Njegova jedna žrtva postaje trajnom kao što se On uvijeke predstavlja Bogu kao žrtveno Jaganjče Božje (Heb 7,25; 1 Kor 5,7; 1 Kor 11,26; Otk 5,6).
Crkveni oci su 70-ih godina poslije Krista o euharistijskoj žrtvi (Misi) napisali sljedeće:
„Okupite se na dan Gospodnji, i lomite kruh i nudite Žrtvu, no prvo priznajte svoje grijehe tako da vaša žrtva bude čista. Svatko tko zadržava neslaganje sa svojim bližnjim ne smije s vama sudjelovati sve dok se nije izmirio, tako da izbjegnete bilo kakvo oskvrnjenje svoje žrtve (Mt 5,23-24). Jer to je žrtva o kojoj Bog govori: ‘Jer od istoka do zapada veliko je ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kâd i žrtva čista imenu mojemu, jer veliko je ime moje među narodima – govori Jahve nad Vojskama.’ (Mal 1,11.14)“ (Didahe 14, 70. g)
4. Što je unutar oltara?
Jeste li znali da mnogi katolički oltari unutra imaju pohranjenu relikviju?
Otac Carlos Martins, Companions of the Cross, iz službe Treasures of the Church, relikvije opisuje na sljedeći način:
Relikvije su fizički predmeti koji imaju direktnu poveznicu sa svecima ili s našim Gospodinom. Obično su svrstane u tri razreda. Relikvije prvog razreda su tijela ili dijelovi tijela sveca, kao što su komadići kosti ili ostataka tijela. Relikvije drugog razreda su nešto što je svetac osobno posjedovao, kao što su odjeća ili knjiga (ili dijelovi tih predmeta). Relikvije trećeg razreda su oni predmeti koje je svetac dodirnuo ili koje su bili u doticaju sa svetačkim relikvijama prvog, drugog ili trećeg razreda.
Opće upute Rimskog misala br. 302, sadržava sljedeću izjavu:
„Praksa pohranjivanja svetačkih relikvija ispod oltara, čak i onih koji nisu bili mučenici, da bi (oltari) bili posvećeni, primjereno je zadržana. Međutim, treba obratiti pozornost i osigurati autentičnost takvih relikvija.“
Kosti sv. Polikarpa iz Smirne (učenik voljenog apostola Ivana) bile su štovane u ranoj Crkvi, primjerice:
„Uzeli smo njegove kosti koje su vrjednije od dragog kamenja i finije od pročišćenog zlata te smo ih položili na prikladno mjesto, gdje će nam Gospodin dopustiti da se okupljamo, kao što možemo u radosti i veselju slaviti rođenje njegovog mučeništva.“ (Polikarpovo mučeništvo 156. g.)
5. Križ ili raspelo?
Križ s raspetim Kristovim likom mora biti prisutan na ili blizu oltara. Ovo je po crkvenoj zapovijedi. Sami križ ili križ s Kristom prikazanim u nekom obliku koji nije raspeće (kao kod sve uobičajenijeg portreta modernog ”uskrslog” Krista) ne ispunjava ovaj zahtjev. Kao i sv. Pavao u svom prvom pismu Crkvi u Korintu, propovijedamo Kristovo raspeće kao konačan znak Božje ljubavi prema nama i spasenja koje je za nas izborio preko Njegovog raspeća.
„Mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane“ (1 Kor 1,23, vidi i 2,2)
Raspeće, shvaćeno na ispravan način, nije slika običnog krvavog smaknuća, već je znak konačne žrtve Jaganjca Božjeg. (vidi 1 Kor 5,7)
Opće upute Rimskog misala tvrde:
„Također mora biti križ s likom raspetog Krista na njemu, ili na oltaru i blizu njega, gdje je jasno vidljiv okupljenoj zajednici. Prikladno je da takav križ koja podsjeća vjernike spasiteljsku Gospodinovu pasiju ostaje blizu oltara čak i izvan liturgijskih slavlja.“ (Opće upute Rimskog misala 308)
6. Sjednite, ustanite, kleknite, naklonite se
Klečanje pred Isusom u svetohraništu nije osmišljeno da bude tek puka fizička radnja. Zahtjeva istovremeni „naklon srca“.
„Treba zadržati drevnu praksa klečanja ispred Presvetog Sakramenta, bilo da je zatvoren u svetohraništu ili je javno izložen kao znak štovanja. Ovaj čin zahtjeva da ga se izvrši na pribran način. Da bi se srce poklonilo pred Bogom u dubokom poštovanju, klečanje ne smije biti žurno niti nemarno.“ (Inaestimable Donum 26)
Neki se ljudi možda pitaju što je s katolicima pa se toliko klanjaju, stoje, sjede ili kleče na Misi. To je iskreno i dobro pitanje. Katolici usvajaju ove geste zbog onoga kojeg (i što) susreću na Misi – Kralja svih kraljeva i Njegovu Riječ. U slučaju iskazivanja dubokog poštovanja tijelom, tijelo navodi srce.
Promislite o riječima C. S. Lewisa u knjizi Pisma starijeg đavla mlađem:
„U najmanju ruku, mogu biti uvjereni da položaj tijela ne čini razliku u njihovim molitvama; no stalno zaboravljaju ono što morate uvijek znati: da su životinje i da štogod njihova tijela rade utječe na njihovu dušu.“ (Pismo IV.)
Naše držanje tijela je važno, posebno tijekom Mise – vrhunac kršćanskog slavljenja. Kao što kralj David piše u ovom prekrasnom Psalmu:
„Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Jahvi koji nas stvori! Jer On je Bog naš…“ (Ps 95)
7. Obred lomljenja kruha
Nakon posvećenja (kada se kruh i vino pretvaraju u tijelo i krv Kristovu), no prije pričesti, svećenik lomi dio svoje ”velike” hostije i dodaje ju u presvetu krv (koja i dalje zadržava fizička obilježja vina). Ovo lomljenje i miješanje razlomljenog dijela Tijela s Krvi prepuno je znakovitosti:
Prvo, to nije razdjeljivanje Krista, iako je ovdje „dio“ Krista i ondje je „dio“ Krista. U svakoj molekuli posvećene hostije, uskrsli je Krist u potpunosti i savršeno prisutan u Svojoj vječnoj božanskoj suštini.
Drugo, ovo „lomljenje“, nazvano „obred lomljenja kruha“, nasljeđuje Kristovo lomljenje kruha na posljednjoj večeri i prepuno je biblijske znakovitosti (Lk 22,19; Dj 2,42.46; 1 Kor 10,16).
Treće, miješanje razlomljenog dijela kruha s krvi u kaležu simbolizira ponovno sjedinjenje Kristova tijela i krvi u Njegovom slavnom uskrsnuću.
Evo zanimljive činjenice za kraj ovog članka:
Izvorno, ovaj je obred lomljenja kruha i miješanja kruha i vina imao jedno drugo važno značenje. Na svakoj Misi, svećenik bi razlomio dio hostije (kao što čini i danas), no tada bi taj posvećeni dio bio poslan na drugo Euharistijsko slavlje na drugoj lokaciji. Tamo bi dio poslan iz obližnje crkve bio pomiješan s krvi Kristovom. Dio hostije s te Mise bi tada bio poslan na drugu Misu, i tako dalje. Ovaj bi obred stvorio snažan osjećaj jedinstva među vjernicima na Misi te je označavao kontinuitet euharistijske žrtve u Crkvi (Mal 1,11; 1 Kor 10,17). Ova je praksa bila znana kao fermentum, no u modernim je vremenima ispala iz prakse.
Matt Nelson – CatholicSay
Prevela: Anja Gregov
Foto: eCatholic
