„To je sjećanje koje nikada neću zaboraviti“ Ovako je započeo razgovor. „Uvijek ću se sjećati dvorca od kockica šećera“ rekla mi je naša starija kćer tinejdžerica. U mojim mislima se odigrao brzi pregled tisuće datoteka dok se nije pojavila prava slika. Oh, da, naš slatki dom. Sad se sjećam. Ali zašto? Zašto je točno ovo sjećanje ostalo tako urezano?
Kućicu od kockica šećera
Djeca su bila mala – njih šestero, svi ispod devet godina, bebe nisu bile prezahtjevne, ali „starije“ djevojčice su me znale naljutiti. Imale su vrlo lošu naviku međusobnog bockanja. S ove strane mala zamjerka, s druge strane olakšanje. Postojala je vrlo loša navika i znala sam to.
I tako mi je jedne večeri sinula ova ideja dok sam zazivala Boga da mi da mudrosti. To nije bila jedna od onih o kojima sam čitala u knjizi ili u članku; ona se poput vizije sama stvorila u mojoj glavi.
Zamislila sam kućicu od kockica šećera. Bila je prekrasna i slatka, napravljena rukama mojih vlastitih dragih djevojčica. S ovom slikom mi je na pamet došao stih:
„Ženska mudrost sagradi kuću, a ludost je rukama razgrađuje.“ (Izr 14,1)
S ovim se počeo ostvarivati plan…
Već sam sljedeći dan entuzijastično najavila da ćemo imati radionicu. Kakva zabava! I tako smo cijelo jutro izrađivale ljupku kućicu od kockica šećera, mali slatki dom. Bile smo poput šećernih vila iz priče. I,da, bila je tako lijepa!
Dok smo izrađivale, rekla sam djevojčicama da smo mi sada poput mudrih žena koje grade svoju kuću, naglašavajući pri tome kako moramo biti oprezne da je ne bismo srušile. One su se zadovoljno složile sa mnom i sve smo otišle pripremiti ručak u kuhinju.
No dobre namjere nisu uvijek dovoljne da bi se njima pobijedile loše navike. I tako su se brzo počele pojavljivati male naznake raspadanja složnih međusobnih odnosa.
Međutim, ovaj put nisam ništa rekla, već sam jednostavno otišla do naše slatke kuće i pažljivo, namjerno, s određenog mjesta izvukla jednu od kockica. Na tom mjestu je ostala tamna rupa koja nas je sve ružno gledala. Uslijedio je strašan uzvik!
Još jednom sam lijepo objasnila da svaki put kada jedna od nas „naruši“ drugu, mi zapravo rušimo našu kuću. Obrnuta situacija je također istinita: svaki put kada jedna drugu podupiremo, mi izgrađujemo našu kuću.
Nadam se da će vaša kuća isto biti takva
I tako ako ih je ta „rupa“ zamarala, a vjerujte mi da ih je jako zamarala, to im je pomoglo sjetiti se toga što su one istinski radile našoj kući. Ako su je htjele izgraditi, učiniti lijepom, trebale su reći nešto ljubazno i izgrađujuće.
Nakon ovog, rijetko sam kad morala išta više govoriti. Samo bih jednostavno micala ili dodavala kockice, ovisno o tome kada je to bilo potrebno.
Ne mogu reći koliko je dugo ovo trajalo – možda nekoliko tjedana? No ova je slika učinila više za njih od svih mojih predavanja i ispravaka za koje se činilo da imaju utjecaja prijašnjih mjeseci. Sada se uistinu pitam je li to bila nebeska vizija.
Nadam se da ona donosi dobra sjećanja – i slatki dom – u puno narednih godina. Nadam se da će vaša kuća isto biti takva.
Lisa Jacobson – For the family
Prevela: Martina Jantoš
Foto: Pixabay
