Ja vjerujem, on ne vjeruje – a i dalje smo jedno

Ja vjerujem, on ne vjeruje - a ipak smo jedno

Iz dubokog i neobičnog sna, začuđujuće lako me probudio cvrkut ptica. Soba je zamračena debelim i teškim škurama. Tapkam u mraku do kupatila i škiljim kroz prozor pokušavajući ocijeniti koliko bi moglo biti sati. Nema još sunca. Ptice pjevaju. Gledam šumu… možda bih mogla u šetnju ili na trčanje..

Vrijeme za trčanje prožeto je divljenjem Stvoritelju – je li moguće da ga netko ne vidi i ne vjeruje?

Mobitel pokazuje 05:10. Prerano za kavu, a prekasno za ponovo zaspati. Ali sviđa mi se situacija. Sva ova priroda okolo sad je samo moja. Sve je moje. Šuma, potoci, livada, ptice, bubamare i pčele. Samo moje. Jedino nebo moram dijeliti s pticama. Oblačim odjeću za trčanje, ali sam pospana i premlitava da bih potrčala. I inače sam takva, a danas posebno. Ipak ću hodati. Brzim hodom utonula sam duboko u šumu. Mračno je jer sunce još nije izašlo, a ovdje dugo treba da se njegove zrake probiju kroz gusta i visoka stabla. Nakon nekih desetak minuta našla sam se na vidikovcu i gledam Veliki slap.

Slušam ga.

Okružena nepojmljivom ljepotom počinjem razmišljati o stvaranju svijeta.
Zar je čovjeku potrebno išta izvan ove ljepote? Tu je sve. Kako smo tako daleko odlutali s traženjima?
Što je najapsurdnije, cilj svakog traženja je pronalazak savršenstva. Spokoj.
Zar nismo sve to imali? Zar nam nije dano upravo tako — sveto, savršeno, spokojno i toliko divno da može napuniti dušu?!

Samo pijem kavu i dišem, jesam, postojim

Još neko vrijeme se bavim svojim mislima, a onda ih ostavljam da lebde oko slapa.
Vraćam se istim putem kući. Tiho uđem, skuham kavu i s kavom u ruci opet izađem van. Još uvijek svi spavaju. Ispred kuće je velika strma ledina, predivan potok i drvena klupa. Sjednem i pijuckam pomalo kavu, prazne glave, bez misli, bez očekivanja, bez želja.

Pijem kavu i jesam.

U ovaj ogoljeni bitak neočekivano mi se ubaci slika iz djetinjstva. Ja i brat ležeći se kotrljamo niz padinu i vrištimo. Smijem se tako neobuzdano da me boli vilica. Bratu je 6, meni 8 godina.

Dolazi on i ljepota stvaranja pretače se u zamršenu ljepotu odnosa među stvorenjima

Iz ovog jasnog i živog sjećanja trgne me zvuk. Moj muž, još pospan i sa šalicom kave gazi preko visoke trave i pridružuje mi se. „Kakav je plan?” – pita me.
Gledam ga i razmišljam što bih odgovorila. On uvijek želi jasne i precizne planove, a ja sam sklona izbjegavanju. On je budan čim otvori oči, a ja sanjam bez pauza. Nedorečeni planovi i otvorene opcije njemu su pomalo strašni i remete njegov mir. A ja ne volim odluke i obećanja. Planove podnosim samo ako su okvirni, ako imaju svrhu kompasa. Ali želim uvijek imati prostora za promjenu plana.
„Ne znam. Što ti želiš?” najmudrije je što sam mogla u tom trenutku odgovoriti.
„A ne znam, meni je svejedno.”
(Ooo, znam ja da njemu nije svejedno i znam kud ovo vodi, ali prihvaćam ritam.)

I ovdje počinje naš valcer. Koliko god nas umori, istovremeno nas savršeno zabavi. On se ne želi izjasniti. On želi da ja razastrem ispred njega sve planove i ideje pa da onda on sistemom eliminacije dođe do spoznaje što je to što on želi. I ja razastrem, on eliminira. Njemu su naši dogovori svojevrstan brainstorming, on koristi sve moje i svoje resurse kako bi se uvjerio da bira ispravnu stvar. Sistemom eliminacije. A moj svaki odgovor i obećanje završi s „vidjet ćemo“. Nakon ovog kratkog valcera, on-ja, ja-on, došli smo do zaključka.

Dvije stvari moramo. Skuhati ručak i krenuti na put kući oko 18h.

On ponekad ne vidi ono što ja vidim

„A da prošetamo do Velikog slapa?” pita me, ne znajući da sam već bila.
„Može, idemo!”

Meni ionako nikada dosta šume.
Kada smo zašli malo dublje, ugledam listove šumskih jagoda i počnem ih tražiti.
„Što tražiš?”

„Jagode.”
„Ma nema ti tu jagoda.”
„Ma kako nema, pa vidi listove!”
„Ma da, ima listova, ali nema jagoda.”
„Haa?!?!” šokirana sam izjavom.
„Ovdje ne dopire sunce i ne dozriju do kraja”, pojašnjava on meni.
„Svašta ću čuti od tebe! Pa zašto bi rasle ovdje ako ne mogu dozreti?!”
„A ja ti kažem da ne mogu.”
„Želiš reći da je Bog pogriješio i posadio jagode na krivo mjesto?”
… tišina … nema odgovora.
Sagnem se i počnem jesti jagode, predivne, preslatke i premirisne.
On se sagne i počne tražiti. Nema, ne može naći niti jednu.
Ja poput kakvog stroja berem i jedem i već sam sva brzdava i zalijepljena od jagoda.
On traži šokirano i ne nalazi ništa. Tumači mi kako je to jer nekako lošije vidi u zadnje vrijeme i treba naočale. Ja sam još uvijek uronjena u lišće i pohlepno tamanim jagode.
Na koncu, popit tužnog djeteta, moj muž se okrene prema meni.
„Pa daj i meni jednu!” „Ne dam. Nisu dozrele, zaboljet će te drob.”
„Ma daj!!!”

Ja vjerujem, on ne vjeruje – ali jedno smo

Podijelimo jagode, poljubimo se i držeći se za ruke, bez priče i razgovora, krenemo kući.
Silno sam zahvalna što imam baš njega za muža. Naravno, to mu neću sada reći jer će to potaknuti još jedan ples, a za ovo jutro, jedan je dosta.
Ista stvarnost je ispred nas, a opet posve drukčija svakom od nas.
Ja vjerujem, on ne vjeruje.
Ja vidim, on ne vidi.
Ja jedem, on ne jede.
Ja se prepuštam, on se opire.
Kad bi samo vjerovao, vidio bi i jeo bi. Prepustio bi se. Ali opet, ako se on prepusti, tko će mene držati na oku? Tko će stražariti?
Jer ja sam kao balon, ja uglavnom idem prema oblacima i treba me povremeno prizemljiti.
Stižemo u kuću koja još spava. Mobitel pokazuje 07:14.
Spremamo doručak za obitelj koja se lagano budi i jedno po jedno njuškaju po stolu, sneni, predivni. Naša djeca, djeverova djeca… uživamo gledajući ih.
Uživamo gledajući jedno drugo, zahvalni Bogu na ovom našem jutarnjem valceru i radosti koju nam je dao. Kada ne vidi, da vidim za njega. Kad naivno pojurim, da me zaustavi svojim opreznim promišljanjima i spriječi moje ludosti.

„I njih dvoje postade jedno.”

Slava Bogu.


Blaženka Šarlija – Žena vrsna
Foto: Jplenio – Pixabay

Još priča za velike pročitajte na linku.

Print Friendly, PDF & Email
Blaženka Šarlija

Blaženka Šarlija, ljubiteljica prirode i glazbe koja u svemu oko sebe vidi Božji beskraj. Informatičarka odbjegla u stihove, najviše voli pisati pjesme i prekrajati odbačene haljine. Zahvalna supruga, majka i sestra, ne baš vrsna, ali voljna pokušavati.