Moju pažnju zaokupljaju najčudnije stvari. Danas je to bio naslov: Mole se talijanski župljani da doniraju srećke. Navodno je nekoj crkvi potreban novi krov pa je župnik od svojih župljana zatražio da doniraju svoje srećke u nadi da će, s obzirom na veliki broj istih, župa dobiti (osvojiti) dovoljan iznos kojim će pokriti troškove.
Je li ovo dobra ili loša ideja?
Priznajem da jednom mjesečno kupujem srećke u lokalnoj lutriji. Jednom sam osvojio oko 660 kn (koje sam i podigao), a povremeno sam znao osvojiti oko 30 kn. 14 kuna mjesečno neće mi donijeti bankrot, a i zanimljivo mi je razmišljati o tome što bih napravio s novcem da osvojim dobitak. Kad razmišljam o tome, moje misli idu ovako nekako:
Ne brini se, Gospode, mnogo sam naučio o sebi od našeg posljednjeg ovakvog razgovora. Svakako mogu obećati da me novac neće pokvariti i da ću ga koristiti u dobre svrhe. Jedino što moram učiniti jest sviti gnijezdo za svakoga od moje djece. I znaš da sam oduvijek želio kućicu uz obalu. Ali, mislim da bismo nakon toga bili osigurani.
Naravno, bilo bi divno imati dodatne posebne praznike, ali ne bih na njih odlazio prečesto. Mogli bismo i poboljšati ugljični otisak (op. prev. Ugljični otisak mjera je ukupne emisije stakleničkih plinova koju izravno ili neizravno uzrokuje neka osoba, proizvod, tvrtka ili događaj.) samo kada bih se dočepao malog slatkog kabrioleta Mini Cooper S. Sad sam u tim godinama, znaš. S obzirom da u Miniju ipak ne možeš tegliti niti nositi išta, s druge strane mi je apsolutno potreban snažan kamionet.
Jednostavan život za mene, ali pomisli na sve stvari koje moja žena zaslužuje imati! (Nemoj je pitati o tome misli li da bih trebao osvojiti.) Sigurno bih mogao pomoći i nekoliko posebnih prijatelja. Novi sistem zvučnika za gledanje filmova ne bi bio preveliki trošak. Kao ni nekoliko obroka u restoranu više kroz tjedan.
Velika svota novca olakšava njegovo trošenje na neučinkovit način, čak ako je to i u Kristovo ime
Nisu sve moje misli sebične; u većini slučajeva shvaćam da ne postoji poseban razlog zbog kojega bi Bog želio da osvojim dobitak. Tim se mislima samo malo zabavljam. Međutim, s vremena na vrijeme pomišljam na to da bi osvajanje dobitka na lutriji bio odličan način za osnivanje neprofitne zaklade koja će se brinuti o određenim kroničnim potrebama, kao primjerice trajni troškovi vođenja naših katoličkih medija.
Zapravo, sumnjam da je moja posljednja ideja dobra. Uvijek sam zagovarao da apostolati koji mogu biti podupirani od strane onih kojima služe bi i trebali biti podupirani od strane onih kojima služe.
Problem je jednostavan: velika svota novca olakšava njegovo trošenje na neučinkovit način, čak ako je to i u Kristovo ime. S druge strane, ako ovisite o doprinosima korisnika, lakše ćete izmjeriti učinak. Ja se osobno ne bih osjećao ugodno kada bih tražio sve one koji koriste katoličke medije da doniraju srećke župi Presvetoga Trojstva. Ne smatram da je to u sebi pogrješno ili zlo, ali mislim da može zamutiti granice odgovornosti i upravi i donatorima.
Pa, što je s katoličkom župom? Nekako ne mislim da takav plan dobar. Treba li način razmišljanja jedne župe biti da se Crkvu financira preko dobitaka na srećkama, a ako to ne funkcionira (ako nema dobitka), da nema financiranja uopće?
Ne, obično bi župa trebala imati zajedničku odgovornost: od strane svećenika, da osiguraju zaista autentične i predane svećenike; od strane ljudi, da osiguraju da svi troškovi takvih svećenika budu namireni; a s obje strane, pak, suradnju. Rad Crkve bi trebao biti ispunjen jednom vrstom življenja zahvalnosti. Uzmite u obzir da je zahvalnost majka darežljivosti, pa čak i žrtve.
Igranje lutrije i shvaćanje Providnosti
Ne osjećam potrebu osuđivati posezanje za lutrijom. Ne znam okolnosti one talijanske župe s početka, niti odnos stada i pastira, niti bogatstvo koje imaju na raspolaganju, a ni kojom vrstom humora animiraju zajednicu. Kada bih osvojio dobitak na lutriji, nadam se da bih taj novac pokušao utrošiti na dobro, kao što sam siguran da bi i ta župa pokušala.
Ali ovo je jedna od onih priča koja potiče na razmišljanje, posebice razmišljanje o našem shvaćanju Providnosti. Pitao sam se je li legitimno koristiti lutriju na način da Providnosti dajemo posebnu priliku da djeluje. Na kraju krajeva, kada kupujemo srećku imamo određeni ishod na umu. Slažem se da će ishod u svakom slučaju biti providonosan, s obzirom da se ništa ne događa mimo Božje volje. Ali listić je putokaz… od Boga za mene.
Čini se stoga da namjerno korištenje lutrije kako bismo „iskušavali“ Providnost mora biti duhovno opasno. To je kao da smo mi spremni pomoći Bogu tako da Mu skrenemo pažnju na nešto (npr. na osvajanje dobitka na lutriji) kako bi On mogao napraviti svoj posao. Ne mislim da je ovdje najveći duhovni problem naše uživanje u osvajanju dobitka ako Bog to dopusti. Prije je to suptilna pomisao da je Bogu potrebna naša mala pomoć kako bi učinio ono što je zamislio za nas.
Mehanizam lutrije – suprotost Providnosti
„Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega“ (Lk 4,12). Lutriju se može protumačiti kao nekakvu vrstu testa: ako Bog ne može kontrolirati ishod bezvrijednih prikazivanja brojeva, što može kontrolirati?
Možda Bogu više vjerujemo kada možemo razumjeti mehanizme Njegova providonosna djelovanja. Razumijemo na koji način lutrija funkcionira; shvaćamo čudesnu „priliku“ koju lutrija omogućuje za Božje djelovanje. Ali, postoji problem: dok su rezultati lutrije uvijek providonosni (ili je ili nije Božja volja), mehanizam lutrije je suprotnost Providnosti. To je razlika između izgleda da ćeš dobiti i oslanjanja na Božje milosrđe – suprotnost između prilike i ljubavi.
Ako vjerujemo ljubavi, nemamo se čega plašiti, no…vjerujemo li ljubavi? Igranje lutrije može biti poprilično nevino, ali velika istina ostaje – izbor između prilike i ljubavi označava razliku između poganstva i kršćanstva. Razlika je to između okretanja vidovnjaštvu ili obraćenja Kristu.
Dr. Jeff Mirus – Catholic Culture
Prevela: AMS
Foto: dylan nolte – Unsplash
