Puna kuća djece, graje, skike i smijeha. Neki se čupaju, neki se škakljaju, neki se igraju lovice, ali svi se zabavljaju. Organizirali smo malo druženje s prijateljima i imamo taj blagoslov da su sva djeca manje-više vršnjaci i uvijek si nađu para za smišljanje novih igara. Najedamput kauč je najčuvanije skrovište, pa dječja soba neprobojna utvrda, pa pod je lava, a tepih je mjesto gdje se igraju s kartama na dinosaure. Da, živo je i veselo. Milina ih je gledati dok sjedim s mamama s osmjehom na licu, skrivajući srce slomljeno u bezbroj komadića.
Znam zašto bira samoću
Moj sin stoji sa strane. Zovem ga sebi, pokušavam ga ugurati u igru, potičem druge da ga uključe. Ali odbija. Znam zašto odbija, zašto bira samoću. Puno je to njemu. Ne smeta mu društvo, dapače, ali ne zna se nositi s grupom koja u igri nije kohezivna i strukturirana. Sve shvaćam. Ali isto tako vidim da moj sin nema niti jednog prijatelja. Primjećujem na njemu da ih želi, ali ne zna kako. Kad se umiješam da mu pomognem ide glađe, ali druga djeca urednog razvoja tada gube interes. Čudan im je moj Miho. I što su oni stariji i što je moj Miha stariji, to im je njegovo ponašanje neobičnije. I moram priznati da je uistinu gadan osjećaj svjedočiti tome kako druge majke nagovaraju svoju djecu da se igraju s mojim Mihom i djeca odbijaju. Kao da je zarazan. I onda promislim: “Pa, Ružo, ljutiš se na malu djecu, ne može to tako. Nema ti ovdje krivca.”
Zar ću mu ja uvijek biti sve što ima?
I nema, uistinu nema… ako ću reći po savjesti, ali ako ću reći po onom što mi zbilja leži na srcu, vikat ću Bogu tako glasno da me svaki kutak neba čuje da ima krivca. Itekako ga ima! Znam ga imenom i prezimenom. Zove se poremećaj iz spektra autizma. Gledam ga u oči svaki dan, viri iz svakog kuta. Tek kad pomislim “upoznala sam ga” – eto ga s novim ponašanjima i novim stereotipima. Dnevno svjedočim koliko mi sina potkrada, koliko mu od života uzima, koliko mu je prepreka postavio gdje druga djeca hodaju ravno – i to boli. Neopisivo boli, a na dane i ljuti. Poželiš izaći iz te sobe, te situacije. Poželiš obraniti dostojanstvo svog djeteta, poželiš da ne treba drugu djecu moliti da stupe u kontakt s tvojim djetetom. I na dane, kad sam hrabra, zapitam se – kad je sad ovako teško, kako će biti kad bude stariji?! Zar ću mu ja uvijek biti sve što ima? Ja sam mu tako malo pored svega što kroz život može još imati.
Nemam odgovor ni rješenje ni na što od navedenog. Sve što mogu je što više se educirati pa mu biti što kvalitetnija podrška i kad se duša napuni tugom, kao sada, otići do nogu moga Kralja i sve Mu povjeriti. Sluša brižno uho mog Ljubljenog.
Neće nas ostaviti siročad… obećao je! (Iv14:18)
Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Pen_ash – Pixabay
