Jedno neobično jutro u mojoj Hrvatskoj
Dočekati jutro u Zagrebu jučer je bilo posebno. Nitko se nije žalio što je već ponedjeljak. Ljudi su se osmijehivali jedni drugima dok su se naguravali u standardno prepune tramvaje i autobuse. Nije bilo gunđanja kao obično. Uz nezaobilazni osmijeh, svima je bio zajednički specifičan modni detalj. Nisam jučer srela osobu koja nije imala barem nešto u bojama naše mile trobojnice, naše ponosne šahovnice.
Već u devet ujutro trg je bio neobično pun. Pun susreta. Pun smijeha. Pun radosti. Iščekivanja. Potrajalo je za neke i do 8, 9 sati to čekanje. I nebo nas je kišom počastilo. Pjevali smo, plesali, pljeskali, skandirali. Ne mogu riječima opisati veselje koje se razlilo kad su se napokon počeli nazirati obrisi autobusa na čijem su krovu stajali dečki koji su nas ujedinili i donijeli nam toliko toga lijepoga u život.
Hvala im za radost
Zahvaljivali smo im baš za tu ludu radost koju su nam omogućili. Dugo je nismo osjetili. Raširenih ruku smo je dočekali. I cijeli svijet je gledao u nas. U naše zajedništvo. Vidjeli su to i na terenu. Oni nisu kolege, oni su obitelj. Oni se ne toleriraju međusobno, oni se vole. Oni ne surađuju, oni se zajedno bore. Oni ne traže svoje, traže naše. Daju sebe za drugoga.
Raduju se zajedništvu više nego medalji. To je ovaj svijet ostavilo bez daha.
Nismo se dali kupiti. Srce je ostalo zauvijek obojano šahovnicom, još od onog dana kad smo je prvi put traljavo naslikali vodenim bojama po bijeloj majci za tjelesni jer smo htjeli navijati.
Dali su nam primjer
Iza ovog velikog uspjeha stoje godine napornog rada. Nemjerljive količine znoja prolivene na terenu. Odricanja. Padovi. Nepravde. Lomovi. Prepreke. Svega je bilo na putu naših Vatrenih dok su postajali ponos svoje Hrvatske.
Nisu odustali.
Nemoj ni ti.
Kad ti kažu da nema nade. Kad ti kažu da iz Hrvatske svi odlaze. Kad ti kažu da ćeš bolje uspjeti vani. Kad ti kažu da nema smisla boriti se. Pokaži im sliku prepunog trga bana Josipa Jelačića.
Još nas uvijek ima tu. Još nam srce tuče za Hrvatsku. Još imamo snage boriti se i strpljivo je graditi da bude zaista onakva kakvom smo ju sanjali. Mi i mnogi prije nas.
Još je mnogo utakmica pred nama na ovom terenu života. Nekad će ići glatko. Nekad na produžetke i penale. Nekad će nam suditi nepravedno. U tim ćemo trenutcima otpuhati u srcu prašinu nakupljenu na uspomenama ovih dana. Udahnut ćemo miris ovog ushita. Sjetiti se svojih igrača što su srca ostavili na terenu. I krenut ćemo naprijed. Boriti se dalje. Do zadnje minute bez predaje.
„..onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.“ (Iz 40,31)
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Marijana Alagušić
