Prije nekoliko godina, dok sam imala samo četvero djece, a najstarije je imalo tri godine, spremila sam ih sve za polazak u šetnju. Nakon što je i posljednja čaša za pijenje našla svoje mjesto, a mi bili spremni za polazak, moja se dvogodišnjakinja okrenula prema meni i rekla: „O, baš su ti pune ruke!“ Jednako tako je mogla reći i: „Zar ne znaš kako oni nastaju?“ ili „Jesu li svi tvoji?!“
Kud god pošli, ljudi će htjeti govoriti o vašoj djeci. Zašto ih niste trebali imati, kako ste mogli spriječiti da ih imate i zašto oni nikada ne bi učinili to što ste vi. Žele biti sigurni da znate kako se više nećete smiješiti jednom kad vam djeca dosegnu pubertet. I sve to će vam reći u dućanu dok čekate u redu, a djeca slušaju.
Najgori od svih poslova?
Istina je da je prije puno godina, prije nego se ova generacija majki uopće rodila, naše društvo odlučilo na kojem mjestu na listi prioriteta se nalaze djeca. Kad je pobačaj legaliziran, upisali smo to u zakon.
Na toj listi djeca su daleko ispod fakultetskog obrazovanja. Ispod putovanja po svijetu, svakako. Ispod mogućnosti za slobodne večernje izlaske. Ispod klesanja tijela u teretani. Ispod bilo kojeg posla kojeg imate ili se nadate dobiti. Zapravo, na toj listi djeca se nalaze ispod vaše želje da se negdje zavalite i čistite prljavštinu između nožnih prstiju, ako je to ono što želite raditi. Ispod svega. Djeca su posljednje na što biste trebali trošiti svoje vrijeme.
Ako ste odrasli u ovoj kulturološkoj sredini, teško je sagledati majčinstvo iz biblijske perspektive te razmišljati o svom životu i djeci kao slobodna žena vjernica. Koliko smo samo slušali poluistine i djelomične laži? Vjerujemo li da djecu želimo, jer za to postoji neki biološki nagon ili nam otkucava tzv. „biološki sat“? Jesmo li stvarno u tome zbog slatke robice i prilika za fotografiranje? Zar je majčinstvo najgori od svih poslova rezerviran za one koji ne mogu bolje ili za one koji se zadovoljavaju napornim fizičkim poslovima? Ako je tako, gdje nam je bila pamet?
Majčinstvo nije hobi
Majčinstvo nije hobi, to je poziv. Ne sakupljate djecu zato što su vam ona slađa od markica. Nije to nešto što ćete činiti ako uspijete ugurati malo vremena u svoj raspored. To je ono za što vam je Bog i dao vrijeme.
Kršćanske majke vode svoju djecu na neprijateljski raspoloženom teritoriju. Kad ste s njima u javnosti, stojite uz njih i branite ono što je predmet društvene odbojnosti. Javno svjedočite da vam je dragocjeno ono što je vrijedno Bogu, a da odbijate držati dragocjenim ono što svijet drži vrijednim. Stojite uz onog koji se ne može braniti, štitite onog koji je u potrebi. Vi ste predstavnik svega što naša kultura mrzi, jer predstavljate polaganje svog života za drugoga. A polaganje svog života za drugog predstavlja Evanđelje.
Naša kultura se jednostavno boji smrti. Polaganje vlastitog života, na bilo koji način, je zastrašujuće. Ironija je da upravo taj strah pokreće industriju pobačaja: strah da će vam umrijeti snovi, da će vam umrijeti budućnost, da će vam umrijeti sloboda – a pokušava se uteći toj smrti trčeći u naručje smrti.
Trčite prema križu
Ali kršćanin bi se morao voditi drugačijom paradigmom. Mi bismo trebali trčati prema križu. Prema smrti. Stoga položite svoje nade. Položite svoju budućnost. Položite svoja bijedna prigovaranja. Položite želju da budete priznati. Položite svoju nervozu zbog dječjeg ponašanja. Položite svoj savršeno uredan dom. Položite svoje nezadovoljstvo zbog života kojim živite. Položite zamišljeni život koji biste imali da ste sami. Pustite to.
Umrijeti sebi nije kraj priče. Upravo bismo mi, od svih ljudi, trebali znati što slijedi nakon umiranja. Kršćanski život jest život uskrsnuća, život koji smrt ne može dokinuti. To je život kakav je moguć samo ako ste išli putem trpljenja i natrag.
Biblija vrlo jasno govori koja je vrijednost djece (i Crkva također, op. pr.) Isus ih je ljubio i nama dao zapovijed da ih ljubimo, da ih podižemo hraneći ih Riječju Gospodnjom. Na nama je da oponašamo prema djeci Božju ljubav prema nama te uživamo u svojim potomcima.
Pitanje je kako
Ovdje se ne postavlja pitanje predstavljate li Evanđelje, već kako ga predstavljate. Jeste li položili svoj život za djecu sa srcem punim zamjerki? Bilježite li sve što za njih činite kao što kamatar bilježi porast duga? Ili im dajete život onako kako ga je nama Bog dao – slobodno?
Nije dovoljno pretvarati se. Neke možda možete zavarati. Onaj čovjek koji stoji u redu u dućanu će možda i povjerovati kad namjestite umjetni osmijeh na lice, ali vaša djeca neće. Oni točno znaju na čemu su s vama. Znaju sve što vam je na listi prioriteta ispred njih. Znaju što im sve zamjerate i zbog čega im sve pripisujete krivnju. Znaju da ste lažirali radostan odgovor onoj gospođi, a da bi im poslije tiho priprijetili ili zarežali na njih u autu.
Djeca prepoznaju razliku između majke koja radostan izraz lica čuva za strance i majke koja njihov život i njihovu vrijednost brani svojim osmijehom, ljubavlju i potpunim predanjem.
Ruke pune dobrih stvari
Kad mi je moja djevojčica rekla da imam „pune ruke“, bila sam uistinu zahvalna što je ona već znala koji će biti moj odgovor. Isti onaj koji uvijek dajem: „Jesu – pune su dobrih stvari!“
Živite Evanđelje u onim stvarima koje nitko ne vidi. Žrtvujte se za djecu na mjestima na kojima će samo ona biti svjedoci vaše žrtve. Neka vam njihova vrijednost bude ispred vaše vlastite. Odgajajte ih na čistom zraku življenja Evanđelja. Vaše svjedočenje Evanđelja u malim stvarima u životu, njima je dragocjenije nego što možete zamisliti. Ako im prepričavate Evanđelje, ali živite po svojim mjerilima, nikad vam neće povjerovati. Svakodnevno radosno dajte svoj život za njihov. Položite zlovolju. Položite nervozu. Položite nezadovoljstvo zbog neopranog suđa, rublja, i što nitko ne zna koliko naporno radite.
Prestanite se grčevito držati sami za sebe i primite se križa. Više je radosti, više života i više smijeha s druge strane umiranja nego što uopće možete sami ponijeti.
Rachel Jankovic – Desiring God
Prevela: S.Š.
Foto: TeiTo
