Ko ovca izgubljena ja zalutah,
O potraži slugu svojega…
(Ps 119,176)
Bio je to težak period za nas. Tri mjeseca začaranog kruga viroza. Ništa strašno. Bezazleno. Ali iscrpljujuće. Kroz taj period sam primijetila nešto neobično. Bilo je dana kad smo bili na rubu snaga, a u meni mir i pouzdanje. S druge strane, u danima koji su bili običniji, manje zahtjevni (istina, kotrljali su se u neprestanom slijedu) znala sam se izgubiti. Preplavio bi me strah, nemoć, potpuno odbijanje trpljenja. Čudila sam se tome.
Zašto sam ponekad bila tako oslonjena na Boga, a ponekad je moja vjera iščezavala i prepuštala mjesto jadu? Uvjerena da to ovisi o meni, o nečemu što ja radim, analizirala sam koliko molim, jesam li zaista u toj molitvi ili samo nabrajam, kakvi su mi stavovi… I naravno, nisam otkrila ništa. Sigurno, molitva mi je slaba, rastresena više nego sabrana, stavovi klimavi… Ali tako je bilo i u dobrim i u lošim danima. A što se događa da neki dani budu dobri, a neki loši?
Nisam ja Spasitelj, nego izgubljena ovca
Prije nekoliko dana sam slušala čitanja o Abrahamu i čuvši riječi ovog gore psalma, sve je polako sjelo na svoje mjesto. Nisam ja taj djelatni faktor. Ili jasnije rečeno: nisam ja Spasitelj. Ja sam izgubljena ovca. Uvijek. Gubim se uplašena, zapletena u grmlje, posve nemoćna izbaviti se. Bog je onaj koji mene traži, koji dolazi k meni, koji me spašava. Nije Abraham došao k Bogu, nego Bog Abrahamu. A „Abraham povjerova i uračuna mu se u pravednost“.
To je ta vjera Abrahamova: stajati usred tmina i vjerovati u svjetlost, zarobljen i nemoćan vjerovati u slobodu. Ludost? Snaga Božja! Jer „u nadi protiv svake nade“ je i Abraham povjerovao. Zašto? Nije uopće pitanje u tome što je moguće (a u tom pitanju se najčešće gubimo, barem ja), nego tko je i kakav je onaj koji čini. Abraham je to tek mogao naslućivati pa ipak povjerova. Mi znamo, a ipak sumnjamo. Zar nije Bog silni onaj koji čini što Njegova riječ govori? Što je Njemu nemoguće? Nije li On Stvoritelj, onaj koji čini da bude ono što nije?
Naravno, ali što je sa mnom? Zar Njega može zanimati četvrti dan visoke fibre u petom krugu viroze? Dok sam trpjela pognuta i poražena – bio je sa mnom. Kad sam hodala uspravno usred oluje, On me nosio. On je tu na svakom koraku mog puta.
Temeljna stvar: vjerovati da me Bog traži u svakom trenutku, da je prisutan na svakom koraku jer me ljubi. Nije potrebno biti heroj 24 h dnevno. Ponekad je dovoljno ne potonuti, držati glavu bar malo iznad vode. Izdržati. Neću ostati izgubljena, zapletena u grmlje. Bog moj koji me ljubi traži me, nalazi i spašava.
Otkriti ljepotu križa
Moguće je ići i korak dalje: otkriti ljepotu križa. Kristov križ kao izraz neizmjerne ljubavi, kao bračni savez Gospodina i moje duše. Onda svako trpljenje koje je izgledalo kao mučna tmina postaje ljubavni zagrljaj Krista. Moje predanje, grljenje trpljenja postaje obnova saveza.
Ja spavam, ali srce moje bdi.
Odjednom glas! Dragi moj mi pokuca:
“Otvori mi, sestro moja, prijateljice moja,
golubice moja, savršena moja…”
I što to mijenja u mom životu? Ništa. Ali sve. Djeca će i opet biti bolesna, ja neispavana i umorna, kuća kao tornadom poharana, ali moje srce će znati da Ljubljeni dolazi. Bog hita da me spasi. Znat će da svaka probdjevena noć, svaka promijenjena pelena, svaki potez mog služenja nije samo ono što se čini. Sa svakim činom sam jedan korak bliže Nebu.
Smiluj mi se, Gospode! Podari mi zaljubljeno srce koje se nada, raduje i ustraje! Srce koje vidi ljepotu i sjaj Uskrsa dok hoda koracima križnog puta.
Pohitaj, mili moj,
budi kao srna i kao jelenče
na gorama mirisnim!
Katarina Matijaca – Na Tvom dlanu
