Svi to radimo. Identificiramo se s onim što činimo puno manje od onoga tko zapravo jesmo. Nije to ništa neobično, ono što činimo je konkretno, opipljivo, jednostavnije i brže shvatljivo od potpuno apstraktnog pitanja tko sam ja kojim se čovjek bavi otkako je svijeta i vijeka.
Jedan potpuno drugačiji susret
Nakon već spomenute konferencije imala sam priliku sresti meni jako dragu osobu, jednu časnu sestru. Govorila mi je o svom nedavnom posjetu dragoj prijateljici s kojom je studirala, prolazila kroz formaciju i na koncu polagala svoje zavjete. Ta je njezina prijateljica nakon studija završenog u Zagrebu otišla i u Rim na poslijediplomski studij, postigla mnogo toga. Svojim je darovima i znanjem uvijek rado služila drugima. Sve do jednog trenutka. Naglo je oboljela. Minimalizirana joj je mogućnost kretanja, teško govori i na trenutke se potpuno mentalno izgubi.
Meni se to nikada neće dogoditi
Kada razmišljamo o budućnosti, rijetko pomišljamo na ovakve scenarije. Naviknuti smo razmišljati o tome kako stvari idu na bolje. To nas motivira. Paradoks je što ovakav nenadani i po svemu sudeći loš scenarij zapravo u sebi nosi i nešto dobro. Tračak nade. Kada je išla u posjet, moja je časna ponijela sa sobom dar, znak pažnje. Nije to bilo ništa posebno, malo higijenskih potrepština i udobne papuče. Sve što biste pomislili da je potrebno bolesnom čovjeku. Njezina se prijateljica pristojno zahvalila, ali nije krila svoje razočarenje.
Očekivala je nešto drugo
Priznala je da se potajno nadala dobiti kakvo duhovno štivo, da čita kada je pri svijesti. Bolest ju je nagnala da zaključi kako joj ništa drugo na kraju nije preostalo, doli njezina odnosa s Gospodinom. Od svega što je u životu izgradila, a izgradila je puno, ovo je sve što joj je na kraju ostalo. Rekao bi naš blaženik, Alojzije Stepinac: „Kada vam sve oduzmu, ostaju vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu i bit ćete najjači.“. Tako je i ova sestrica, žarko željela samo održavati plamen ljubavi za Gospodina u svom srcu.
Molitva povezuje ljude
Moja sestrica stala je promišljati ima li u autu sa sobom kakvu knjigu. Jedinu koju je imala nije smjela dati jer je pod pečatom samostana. Tada se sjetila. U džepu uvijek nosi njoj jako dragu krunicu Duhu Svetome. Specifična krunica od sedam puta po sedam zrnaca. Gaji duboku pobožnost Duhu Svetome od malih nogu i ljubav prema ovoj krunici dijelila je sa svojom majkom. To je nešto što je njenom srcu zaista jako milo, a dijelila ju je samo s najbližim osobama. Tu krunicu i plastificirani tekst molitve, darovala je bolesnoj sestri.
Njihova je srca ispunila radost
Uslijedio je samo topao pogled. To je bilo ono što je njeno srce priželjkivalo. Neopisiv je osjećaj kada se dvije duše u duhu prepoznaju i povežu. Takav je bio ovaj susret. Iskren. Otkrio je puno boli. I darovao puno nade. Slušajući o svemu tome, cijelo mi je vrijeme u mislima bio Hvalospjev ljubavi. Ulomak Pavlove poslanice Korinćanima kojeg najčešće slušamo na vjenčanjima. Naizgled nježan i romantičan, u sebi nosi snažnu opomenu:
„Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.“ (1 Kor 13,8b-10)
Gradite za vječnost
Gradite, gradite u svijetu. Oštrite svoje talente. Dijelite ih. Gradite za vječnost. Da, kada u predvečerje svog života budete pitani o ljubavi, kako kaže sv. Ivan od Križa, ne spustite sramežljivo svoj pogled. Da ne pomislite da je sve izgubljeno, ako nastupi kakva tragedija. Ono što ste za vječnost izgradili, nikada neće nestati.
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Johannes Plenio – Unsplash
