Duhovnost, religioznost, osobnost… To su sve tako ozbiljni pojmovi pa ih katkad shvaćamo previše intelektualistički. Naše misli postaju previše apstraktne, naše djelovanje previše mehaničko. Lijepo je to oslikao sv. Augustin. Neko vrijeme su mi citati sv. Augustina bili najdraži citati. Trenutno nije tako, ali još uvijek su mi njegove misli veoma drage. Nemam ništa protiv navedenih pojmova, aktivno ih koristim. Nemam ništa protiv toga da ih se ozbiljno shvaća ili čak znanstveno proučava. Samo neka bude živopisno, da se zna gdje prebiva ljubav.
Tko se voli?
Bračni parovi se katkad posvađaju. Njihovu ljubav ipak svi percipiraju kao ljubav. Kad ja kažem da sam katolik, dogodi se da ljudima koji primaju tu informaciju ljubav nije na pameti. U tom slučaju, u njihovim očima je moja ljubav apstrakcija, a nauk set iracionalnih pravila. Kako bi se moglo apstrakciji pružiti takva predanost? Kako bi se na temelju nauka moglo djelovati ikako drugačije nego mehanički? To su dva pitanja kojima se ljudi vode kad pomisle da je moja ljubav u vjeri samo jeka nekih starih papira na stranim jezicima ili običaja nošenih iskustvom kroz vrijeme. Ta ljubav je nepoznanica u jednadžbi potrage za smislom. Dok se distancirano prebacujemo na daljnji tok razgovora, ipak, taj smisao je prisutan. Moja ljubav je još uvijek tu i nosi me kroz nesporazume svake vrste. To je ljubav koja zaustavlja vrijeme tako da se vječnosti u susretu predaju minute koje bi u suprotnom progutala sebičnost.
Ispijamo kavu na klupi u kombinaciji šutnje, dodirnih točaka ljudskosti izraženih pričom i povremenih pokušaja da preskočimo tu malu distancu iza koje se skriva ono što nas najviše raduje. Lijepo nam je, jer prijateljsko zajedništvo uveseljava. Ispijamo kavu na klupi, to nam je već deseta. U glavi se pitam jesam li previše sakrila sebe. Jesam li u druženjima zaboravila svoju ljubav? Postanem na trenutak kao dijete i, kad se vratim doma, u molitvi ponavljam: „Evo me, evo me, evo me…“ Ispričam sve što me taj dan obradovalo i rastužilo. Obično mi je lakše artikulirati ono što me obradovalo. Napišem neke stihove. To je način na koji kažem: „Jesam li Ti okrenula leđa? Evo me! Nisam Te zaboravila.“ Kad pišem od srca, čvrsto vjerujem da to nešto znači, unatoč svim iritacijama sumnji. Vjerujem da je moja ljubav još uvijek živa i da nije ništa drugo nego ljubav, kako god izgledalo drugima.
Što za sobom ostavljam?
Ne volim razmišljati o svojim pogreškama, ali veseli me da to neće biti jedino što ostavljam za sobom. Za sobom ostavljam, između ostalog, svoje stihove i nadam se da će se kroz njih osjetiti sav mir koji mi je darovan u mogućnosti da se izrazim. Na tome sam zahvalna i zato se sad čini sasvim prigodno poslušati pjesmu od Mahalie Jackson „I’m Grateful“.
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Ashlyn Ciara – Unsplash
