Majka osmero djece: Žena može odabrati biti anđeo ili đavao

Majka osmero djece

Mercedes je profesionalna slikarica iz Španjolske koja održava izložbe u različitim krajevima svijeta. Ističe kako je svoj poslovni raspored organizirala prema školskom rasporedu svoje djece. U 11 godina rodila ih je osmero te je slikala većinom dok su oni bili u školi. Sada najmlađe dijete ima preko 20 godina i s vremenskim odmakom Mercedes drukčije gleda na neke stvari vezane uz brak i odgoj djece. S nama je podijelila zrnca mudrosti prikupljena tijekom proteklih godina. Kad se predstavlja, za sebe ističe da je umjetnica i majka mnogobrojne obitelji.

„Ove dvije stvari su jako važne za mene, ali naravno, postoji red vrijednosti u mom životu: prvo Bog, drugo moj muž, treće moja djeca. Važno je ovo treće mjesto djece jer smo ponekad mi žene sklone zabuniti se i u prvi plan staviti djecu, a zapustiti muža. Po mojem mišljenju, muž je veliko dijete, jako ljubomoran i treba puno pažnje. Dakle, nakon muža dolaze djeca i onda posao, moja šira obitelj i prijatelji. To je moj život.“

Mama kod kuće

Naglašava kako je važno da majka bude kod kuće i dok su djeca skroz mala, ali i kad se djeca vraćaju iz škole. „Za emancipiranu ženu to je često veliki izazov, dobar dio života smo usmjerene na školovanje, pa na fakultet, zatim na posao i onda se zaljubimo, udamo, dobijemo djecu i ne znamo što bismo s njima. Na kraju ih čuvaju i odgajaju neke treće osobe.“

Na pitanje odgajaju li i svoje kćeri tako da budu spremne jednoga dana staviti svoje poslove sa strane i potpuno se posvetiti vlastitim obiteljima, odgovorila je: „Da, tako smo se trudili. Jedna je studirala arhitekturu, druga novinarstvo, treća ekonomiju, no od malena sam ih učila da ako žele biti supruge i majke, onda se moraju i za to također pripremiti. Dobro je da uče i školuju se jer kad se obrazuju mogu se baviti svojom profesijom i pomoći društvu. No ako namjeravaju imati obitelj u nekom trenutku, neka znaju da imaju dragocjenu mogućnost kao majke neko vrijeme ostaviti posao i biti majke.

Mislim da nema profesije koja više ispunjava čovjeka, nego biti majka i žena, supružnica. Na kraju je to svakodnevni izazov koji ti nitko ne plaća. Za mene je biti supruga i majka jedan od najjunačkijih činova koje čovjek može napraviti u životu. Iako je to najmanje priznato zanimanje, rezultat su muškarci i žene koji su budući pokretači dobra za cijelo društvo.“

Osmero djece u jedanaest godina

„Nije strašno kao što se može činiti jer ne dolaze svi odjednom. Jedan, onda drugi, onda treći i onda si malo nervozan. Kada dođe četvrto, onda se počinješ odmarati. To sam vidjela i kod drugih majki. To je tako, četvrto: majka se odmara jer onda ima više ruku pri sebi koje pomažu. S tim što ću odmah naglasiti kako mi mame velikih obitelji trebamo dobro paziti da ne preopteretimo stariju djecu u pomaganju oko mlađih.“

Prekretnica je bila kad je svoj dan počela zamišljati kao vrijeme koje će koristiti kao potragu za blagom, kao igru. Jedan po jedan cilj. Jedna po jedna meta. „Prva meta, druga meta, treća meta i navečer u krevet idem umorna, odmarati se. Kad je žena plodna i kada je mlada ima snagu i vitalnost. Bogu hvala na tome.“

Na pitanje je li se i kod njih potvrdila izreka da su mala djeca male brige, a velika djeca velike brige odgovara: „Mene je život naučio da djeca nisu problem, problem smo mi, roditelji. U nama je problem, ponajviše jer smo mi umorni. Onda nam smeta ako dijete plače, a dječji plač nije problem. Normalno, zdravo dijete ne može biti mirno, šutljivo. Normalno je da se miče, da se naljuti, da plače. Nisu problem djeca, najčešće je problem (unutarnji i vanjski) nered kod roditelja. Za djecu je jako važan red. Vrijeme dizanja, vrijeme hranjenja, vrijeme spavanja, higijena. Ako su ove stvari kod djece posložene, dječji plač možemo doživjeti kao njihov sport. Trebamo poštivati djecu i njihov (raspo)red te se usmjeriti na rješavanje vlastitog umora, na rad na vlastitim krepostima i vrlinama. Radom na sebi, popravit će se većina problema vezanih uz odgoj djece.“

O prirodnom planiranju obitelji

„Imati apsolutno povjerenje u Boga, to je ideal. Ne paziti na to hoću li biti trudna ili neću. Ako Bog kontrolira, pazi na naše živote, kaže nam kad ćemo se roditi i samo On zna kad ćemo umrijeti. Ti možeš zaustaviti život, ali na kraju, ako zaustaviš život, samog sebe ograničavaš, a time i Boga. Bog nas toliko ljubi da nas čini sustvarateljima, suradnicima stvaranja tako da dovedemo osobe u svijet. Ako ti to zaustaviš, On će poštivati tvoju slobodu, ali trajno gubiš tu priliku otkriti ono što je Gospodin htio uraditi s tobom i životom tvoga muža.

Tko smo mi da kažemo Bogu za što smo mi sposobni? Za 10, 5 ili 3 djece? To je na Bogu. Normalna je kušnja, i meni se dogodila, reći ‘ja više ne mogu’. No sa svakim djetetom ne samo da je došao kruh pod pazuhom, kako kaže poslovica, nego je došlo i neizmjerno puno radosti u obitelj. Dakle, ideal je potpuno povjerenje, 100%.

U vremenu kad ima puno poteškoća, kad se radi o ozbiljnim zaprekama, Crkva dopušta uzdržavanje i odgađanje trudnoće. Dobro bi bilo tada imati duhovno vodstvo, ali što se često događa? To da smo egoistični, tražimo izgovore, izgovore, izgovore pa sami sebi čistimo savjest, po svojoj ideji. I nažalost tako ima puno ljudi koji žive s mirnom savješću, a ne rade dobro.“

Zajednička molitva

U obitelji se najčešće prakticira molitva u obliku pjevanja duhovnih pjesama i imaju izrazito razvijenu pobožnost prema Gospi. U kuhinji, blagovaoni i u svakoj sobi je Gospina slika i prolaskom pokraj njih uputi se pusa Gospi. „Ako je to kontinuirano i iskreno, onda se to prenosi tako prirodno da ne moraš puno pričati s njima. Neki roditelji pitaju: ‘Što da radimo da naše dijete moli?’ Što biste mogli raditi? Pa molite s njima. Ako ste molili sa svojim djetetom od malena, onda ne brinite, nego molite i dalje.“

Nježna mama

„Sjećam se jedne prilike dok sam učila s djetetom. Pokazivala sam joj matematiku i postala sam nestrpljiva i nervozna jer me nije razumjela. Došlo je do točke kad sam je doslovno gurnula uznemireno govoreći: ‘Daj, ne može biti jednostavnije!’ Bilo je to u nazočnosti moje prijateljice koja me pozvala na stranu, da popijemo čaj. Pitala me imaju li moja djeca intelektualnih problema. ‘Mislim da nemaju’, odgovorila sam. Uzvratila mi je: ‘I onda, zašto im pomažeš sa zadaćama?’ Moje mišljenje je bilo da ako im ne pomognem, neće je ni završiti i dobit će jedinicu.

Prijateljica je ljubazno nastavila: ‘Što ti želiš? Da te se djeca sjećaju kao jedne vještice, stalno nervozne i uvijek ljute ili da te se sjećaju kao jedne majke koja je uvijek ljubazna, dobra, koja ljubi?’ – ‘Želim ovo drugo!’ – ‘Kad si s djecom, pokušaj piti malo kamilicu ili lipu za smirenje. Trebaju mirnu mamu. Nemoj im pomoći. Ako će dobiti jedan, nek dobiju. Nakon dvije – tri jedinice maksimalno, sami će htjeti učiti jer neće htjeti biti najgori u razredu. Učenje je njihov zadatak. Ti im daj nježno i prijateljsko okruženje. `Ima pravo`, pomislila sam, `hajdemo i to probati.` Više nisam bdjela nad njihovim učenjem. To ne znači da koji put nisam trebala pomoći im, ali nestala je opsesija da stalno budem uz njih i ujutro umjesto da kažem: `Dobro jutro`, govorim: `Pokaži mi zadaću.` To je ludost.“

Muke po školi 

Sigurno se s vremenskim odmakom školske brige mogu činiti gotovo smiješne, no što ako dijete zbilja ima poteškoća, bilo u školi ili s prijateljima. Kakav savjet ili još bolje, osobno iskustvo nam može ponuditi za nešto stariju djecu.

„Moraš imati puno strpljenja kad si u tim situacijama. Djeca ne rade probleme jer to žele. Često imaju neku poteškoću. Možda im je teško nešto s prijateljima u školi ili možda imaju problem s nekim predmetom, a možda se radi o nečem što je apstraktno. Važno je poznavati zrelost djeteta o kojem se radi. U školi smo u određenim razredima i to zatvoreni, kao stavljeni u ladice, radi pojednostavljivanja školskog sustava, ali dokazano je da zrelost djeteta jako puno varira. Osim što ih sustav stavi u te ladice, često to i mi roditelji radimo pa smo pod stresom jer se naše dijete ne uklapa u ladicu u koju smo ga smjestili.

Drugačiji načini sazrijevanja

Školske i društvene strukture smo stvorili mi ljudi kako bismo imali nekakav red u npr. ogromnoj školi gdje ima puno ljudi. Međutim, ima djece koja trebaju više vremena da nešto nauče, dok su neki izrazito brzi u usvajanju određenog gradiva. Neki se brzo snađu u novom društvu, dok drugima treba puno više vremena da prvo snime situaciju. Jedni vole lego kocke, a drugi žive za nogomet… Djeca su različita i ponavljam kako su problemi koje pripisujemo djeci najčešće problemi odraslih. Baš u toj njihovoj jedinstvenosti i različitosti, mi odrasli moramo im pomoći s puno ljubavi i razumijevanja i tražiti rješenja bez stresa. Roditelji prenose stres svojoj djeci. Često im prenosimo svoje frustracije i onda dijete misli da je glupo, a u biti najčešće se radi o drukčijem načinu sazrijevanja.“

„Ja nisam bila dobra učenica. Bila sam katastrofalna u matematici. Znala sam biti frustrirana zbog toga, tako da je ovo što sam gore navela iz osobnog iskustva. Govorim iz svoje perspektive jer sam u svojoj djeci vidjela sebe, svoje djetinjstvo i onda sam ih mogla bolje razumjeti, možda se nježnije ophoditi s njima. Ja i dalje sazrijevam. Nisam gotova osoba, stalno sazrijevam. Zato trebam i prema sebi biti strpljiva, a prema djeci pogotovo.“

Adolescencija

„Adolescenti se često zatvaraju i manje razgovaraju s roditeljima, malo se izoliraju od roditelja. Tu mi je pomoglo dosta obiteljsko obogaćivanje, a i zdrav razum. Jedan od načina koji sam imala da uspijem razgovarati sa svojom djecom koja nisu razgovarala sa mnom bio je da se zatvorim u sobi s jednim od njih i zaključam nas. Budući da smo velika obitelj, u sobi nema mjesta za stolice, onda bih rekla djetetu da legne s jedne strane, a ja bih legla s druge strane kreveta i onda bih zašutjela. Totalno šutjela. I nakon minutu-dvije ono počinje pričati. To je čaroban trenutak jer ono otvara svoje srce i ti kao roditelj tu trebaš biti jako pažljiv.

Jako je dobro za komunikaciju u predadolescenciji i adolescenciji stvarati takve trenutke da i tata ima vrijeme samoće sa svakim djetetom, nasamo, odvojeno. Jako je dobro da tata zagrli djecu, naročito dečke. Puno se grle cure, kao što je uobičajeno, ali ne i dečki, posebno mladi. Otac bi trebao pratiti, voditi svog sina kroz adolescenciju. Na taj način će dečki puno bolje upoznati i razvijati svoju muževnost u pozitivnom smislu. Ista stvar je odnos kćeri s mamom. Naravno da mama i tata moraju surađivati. Velika je naša odgovornost, ne smijemo naprosto klonuti, nego se stalno uspravljati i zajedno ići naprijed.

Imat ćemo vremena za odmor u nebu. Sveti Ivan Pavao II. Rekao je: ‘Odmarat ćemo u nebu.’ Majke (a i očevi) obitelji moraju koji put imati isti taj stav. Odmorit ćemo se u nebu. Odlučili smo se za život herojskih osoba. Ustrajmo.“

Obiteljsko obogaćivanje

U razgovoru smo se dotaknuli i Obiteljskog obogaćivanja u kojem sudjeluju dugi niz godina i koje ih je i dovelo do Hrvatske. Radi se o udruzi koja nudi tečajeve roditeljima, sukladno dobi djece, a također postoje i moduli vezani uz unaprjeđenje bračne ljubavi. „Jako puno nam to znači jer te nitko ne nauči biti roditelj. Tamo smo čuli puno korisnih stvari koje se ako ih primijeniš i naučiš dijete od malena, poslije odvijaju prirodno. Iz praktične perspektive to je odlično jer daješ veću važnost onome što jest važno i manju važnost onome što nije prioritet. Nije prioritet imati savršeno čist namještaj. Ima žena za koje je najvažnije da sve bude čisto, ali je ljuta cijeli dan s djecom i onda je ljuta na muža jer ne želi da joj itko zaprlja pod.

Također nešto na čemu smo jako zahvalni jest inzistiranje da pokupe igračke. OK, možeš se igrati, ali učiniti i da dio igre bude pokupiti igračke na kraju. To se djeci ne sviđa na početku, ali ako mi tome pridajemo važnost, inzistiramo i ako djeca vide kod svojih roditelja da pospremaju nakon što nešto završe, djeca će to prihvatiti. Oni najviše uče očima i primjerom, ne riječima. To je i statistički dokazano da je najbolji način odgajanja primjerom.“

Vrijeme za sebe i održavanje ognjišta

Često čujemo ljude koji se žale na kronični nedostatak vremena pa ne iznenađuje što nas zanima kako mama jedne velike obitelji pronalazi vrijeme za sebe. „Jedna od mojih borbi je imati raspored i držati ga se. Cilj je da sve ima svoje mjesto i sve bude na svojem mjestu. Tako je i s vremenom. Važno je imati vrijeme za sve pa i za sebe, npr. da se središ jer to ne smijemo zanemariti. Dok smo bile djevojke sređivale smo se, bile smo predivne, možda se i sat vremena uređivale pred ogledalom, pet puta se presvukle prije nego što smo izašle sa svojim dečkom.

I što se poslije događa kad imaš djecu? Onda se krivo obučeš, trčiš, imaš rep, tenisice i trenirku. Jadan muž dolazi kući i možda pomisli: `Ovo nije ono u što sam se zaljubio.` Onda smo već krivo počeli. Ima puno nemorala uokolo. Muževima se sviđa žena koja je dotjerana. U Španjolskoj se kaže: ‘Sređena žena odvlači muža od tuđih vrata.’ Mi žene moramo čuvati svoj izgled, raspoloženje, humor, tako da se muž želi vratiti kući jer tamo je ljubav njegovog života. Održavati zaljubljenost – to je umjetnost koju mi žene moramo stvarati. Kažu da zaljubljenost traje maksimalno dvije i pol godine. Ona zaljubljenost leptirića i sve to. Poslije dolazi ljubav koja je stvar volje. ‘Ja voljno ljubim jer sam se odlučila zauvijek te ljubiti’ pa i tad, kad nestane zaljubljenost.

Nakon odlaska djece iz obiteljskog doma

Tada trebaš početi djelovati s ljubavlju, željeti ljubiti. Naravno da ovo treba biti zajedničko, to jest uzajamno, ali žena može puno pomoći mužu da on također želi ljubiti. To je vještina za koju kažem da je herojska jer ne moraš samo čuvati djecu, moraš zadržati i jako dobro čuvati i svog muža jer ako uspiješ imati muža koji je sretan i zaljubljen i koji se veseli, od njega onda možeš bilo što dobiti. Čak i otići na odmor gdje ti želiš, a da to bude njegova ideja. To će onda biti još bolje.“

Mnogi se parovi žale da se ne mogu snaći nakon što ostanu sami, kada djeca odrastu i napuste obiteljsko gnijezdo. Naša sugovornica naglašava da je skroz drukčije ako se prethodno trudimo staviti muža ispred djece. Zanima nas kako u praksi izgleda taj poredak. „Ako se trudiš imati raspored, djeca moraju biti u krevetu u to vrijeme i to je to. Ako nisu u to vrijeme u krevetu, stavi minus. Sama sebi. Jer djeca nisu problem, problem smo mi. Morate se organizirati i održavati komunikaciju. U Knjizi Postanka piše da je Bog stvarao čovjeka i vidio da je to dobro, ali je vidio da je sam i onda je uzeo ponovno blato i stvorio ženu da bi pomogla čovjeku. U šali kažem da ti najbolje može pomoći onaj tko je mudriji, ali mudriji ne ističe da je mudriji. To je jedna prilika koju treba iskoristiti.

Zašto ne odaberemo biti anđeli?

Da bi muž bio glava obitelji, žena mu mora pomagati, treba podizati, a nekada i uzdizati svoga muža da on dobro vodi svoju obitelj. To danas nije u modi. Sada je u modi natjecanje između muškarca i žene. Zato imamo toliko razvoda, nevjernosti, a nitko nije sretan. Muškarac želi ženu za cijeli život, ali također želi ženu koja će mu dati mir, spokoj. Na primjer, što ti vrijedi žena koja zarađuje novac, ali nema je kod kuće, ljuta je i nervozna. Žena može biti anđeo ili đavao. Zašto ne odaberemo biti anđeli? Muževi nam u tome mogu naravno puno pomoći. Dobro je također imati duhovno vodstvo, duhovnu pomoć, stalno se hraniti vitaminima vjere. To je onda kao dobar automobil s dobrim gorivom. A što se tiče vremena nakon što se i zadnje dijete oženilo, mogu reći da mi je ova misao bila u glavi: `Napokon sami.`“


Maja Tenšek – Žena vrsna
Foto: Žena vrsna

Print Friendly, PDF & Email