Samo su dvije bitne stvarnosti na Zemlji koje okužuju svaku dušu. Pramatrajući ih s više strana, moglo bi se reći da su to život i smrt, istina i laž, dobro i zlo, a u vječnosti neprolazna slava ili neprolazna sramota.
Isprva se one pojavljuju na osobnoj razini izbora između zova savjesti i gaženja savjesti, između stida što čuva vlastito biće i ljudsko dostojanstvo i bestidnosti što čovjeka pretvara u smeće koje luta u svojim zabludama, poput prašine na vjetru, dok nakratko umišlja da leti. Ali je s neba, iznenada, sustižu munjevne i brze kiše pa je učas speru u smradnu kanalizaciju.
Ta, isprva prividno nebeski uzvišena, prašina, umišljajući da je samo Sunce zove u svoje visine, tu tone na samo dno Suncem obasjane stvarnosti, gdje postaje najniži talog, doslovce blato. Čim ga tako upokori, nad njim se mutna voda brzo razbistri, odnosno spusti poda se svaku njenu mrvu. Svojim mirom i bistrinom ne dopušta tome blatu da se više ikad podigne. A onda je, tako stiješnjenu do podzemlja, napušta na zov žarkog Sunca iz visina da ga ono skori i, poput stijene, prikuje za beživotno tlo.
I zaista, već za života se te nesavjesne i bestidne duše iznenada promeću u društveno blato i pretvaraju u povijesni smrad.
Vječna se Istina ne da ismjehivati. A ni dobrote ne može nestati, makar se sav svijet okomio na nju. Kao što uskrsnuće bistrih voda nebu pripada, tako biva i s dušama koje nisu pristale na zlo.
Dvije suprotstavljene duhovne stvarnosti – Duh Sveti u Crkvi i Sotona s demonima u odmetničkom i bogohulnom svijetu
Kasnije se te dvije suprotstavljene duhovne stvarnosti podižu ili spuštaju sa osobne na, sebi svojstvenu, društvenu razinu. S jedne strane, u vidu uvijek progonjene svete Božje Crkve – osamljene u bezbožnom svijetu i po vjernosti malobrojne na Golgoti podno Isusovog križa – i s druge strane pobješnjele svjetine koja urla na njegove mirotvorne rane. Ljudski rod je tako trajno razdijeljen i međusobno sukobljen po slobodi vlastitog duhovnog izbora.
Napokon se u posljednja vremena te dvije, uvijek jednako nepomirljive, duhovne stvarnosti penju na globalnu razinu, u vidu dva otajstvena tijela: svetih i prokletih kojima izravno upravljaju duhovi (različita nadahnuća) – Duh Sveti u Crkvi i Sotona s demonima u odmetničkom i bogohulnom svijetu. Odnosno, i u pojedincu i u svome otajstvenom duhovnome tijelu, na svršetku povijesti, Krist i Antikrist.
Mi smo danas u tom vremenu. Bez ove se spoznaje ovo vrijeme ne da razumjeti.
Kataklizma mora nastupiti, da se svetost digne u nebesa, a prokletstvo završi u paklu
Dok krvožedna Revolucija i nadalje, izravno iz sotonskog ždrijela, sluša laži pa pokušava oživjeti već u više navrata razobličene zablude tobožnjega napretka prema slobodi, bratstvu i jednakosti i gomila nasilje do razine sveopćega svjetskog terorizma, mi – koji smo od mirnoga i mirotvornog svemogućeg Boga – slušamo u molitvi uvijek isti mirotvorni unutrašnji glas savjesti i čednoga stida i slijedimo objavljenu Riječ, čija se proročanstva i obećanja, u svoje vrijeme, do detalja obistinjuju i ne varaju svoje sljedbenike.
Kako je bilo već ranije u prijelomnim trenucima povijesti, tako je i danas i tako se, na kraju ovog povijesnog razdoblja, nad cijelim svijetom ima dogoditi. Unatoč besmislu u glavama mnogih, povijest nije besmislena. Iznenađujući događaji nisu slučajni. A ni ljudskog roda neće nestati, jer sveti Bog je htio da čovjek bude i čovjek će biti – sveti čovjek, dakako. A nečovjek će pred njim, Božjom silom, morati nestati, kao što je bilo u vrijeme potopa. Drugim riječima, u svoje vrijeme, kataklizma mora nastupiti, da se svetost digne u nebesa, a prokletstvo završi u paklu.
Ja sam, pišući danas ovaj tekst, odlučio postupiti prema vama po savjetu našeg Spasitelja:
“Ne bojte ih se dakle. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.”
“Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.”[1]
II.
Božjim dopuštenjem, zameće se dramatična borba među ljudima na svakoj razini društvene i povijesne stvarnosti
Te dvije suprotstavljene duhovne stvarnosti, radi neopozivoga dara slobodne volje, stoje na izbor pred svakom dušom. I svaka se u žarištu toga sukoba u vlastitom srcu kroz razne kušnje opredjeljuje, sve dok ne donese korjenitu odluku potpunog i vječnoga predanja Kristu – Božjoj Istini, sjedinjenoj s njegovim životvornim Duhom, ili zavodljivom i slatkorječivom ocu laži i ubojici ljudi od početka.
Sotona – neprijatelj Božjeg Duha i Njegove volje – naizmjence zavodljivim i nasilnim kušnjama sve one mlitave, neodlučne i zato nevjerne duše, uspijeva zatvoriti u pogubne zablude i laži pa ih nadahnuti da se snagom njegove paklene mržnje i nasilja okome na sveto Božje Ime i na sav Njegov pokornički narod. Tim uspjehom, bolje reći Božjim dopuštenjem, zameće se dramatična borba među ljudima na svakoj razini društvene i povijesne stvarnosti.
Sotona se svojima predstavlja kao tobože veliki kreator i, da ga ne prepoznaju, prikazuje im se pod prividom svijetlog sjaja Sina Božjeg, Krista, kojega je u Isusu pokušao ubiti. I dok je zaista u Isusu ubio čovjeka, Krista u njemu nije mogao ubiti. Gospodin ga je pobijedio svjetlom uskrsnuća, podigavši iz grobova i neke druge ljude, na ohrabrenje vjernim dušama. Taj lažni veliki kreator kreirao je sebi svojstven pakao u kojem vječno trpi samoizabrano vlastito prokletstvo. Ni u jednom se valjanom egzorcizmu pred imenom Isusa Krista, pred otajstvom njegovoga euharistijskog utjelovljenja ni pred snagom sakramenta svetog pomirenja u zarobljenoj duši nije uspio održati.
Ostalo mu je tek da gura čovjeka protiv čovjeka i zasužnjeno svoje roblje protiv dobrog i svemogućeg Boga, kako bi ih, kao odmetnike, mogao kroz svu vječnost mučiti u paklu.
Bajka evolucije
Da uvrijede svemoguću Božju svetost, on uvjerava svoje robove da nisu postali od Boga, Stvoritelja prelijepog i premudrog svemira, nego od majmuna. Svetoj Božjoj objavi, on suprotstavlja iluzornu bajku evolucije, u smislu neprekidnog samonastanka, preobrazbom iz jednog stvora u nekoga drugog. Time tvrdi da bi samoubojstvom svatko mogao postati neki drugi stvor, što je i ludo i nemoguće i ničemu nalik na ljudsko stvaranje. Ta, zar iz cjepanice u peći može nastati stolac, iz stolca ormar, iz ormara automobil, iz automobila atomska bomba? Očito je da ne može. I nelogično je, kad već sva ta opsesivna mudrost svijeta inzistira na racionalističkoj znanstvenoj logici i eksperimentalnoj dokazivosti. Čak i kad bi bilo moguće, zar to ne bi bilo ludo, nekorisno, glupo i besmisleno?!
Zanimljivo je opaziti da ta bajka evolucije – kojom bivši Svjetlonoša, a sad Knez tame, u zaluđenoj ljudskoj svijesti zapravo razara sveto tkivo savjesti, ojačane i produbljene spasonosnom Božjom objavom i životvornom snagom Duha Svetoga u svakom pojedinom vjerničkom životu – na društvenom planu zastrašujuće grubo provodi neprekidni proces revolucije (re-evolucije; što bi – shvaćeno prema evoluciji – trebalo značiti povratak stvorenoga bića u nestanak)! A to, doslovce, znači neprekidni proces uništenja svega stvorenoga, sve do zatiranja cijelog ljudskog roda, kako to „permanentna“ Revolucija propovijeda i čini od vremena Pariške komune, preko svih krvoločnih prevrata i ratova, sve do Trećeg svjetskog rata koji upravo traje na globalnoj razini, gdje globalni Kajin (Antikrist, protukršćanski humanist) ubija globalnog Abela (Krista u njegovoj svetoj sveopćoj Crkvi i u svakom Bogu vjernom pojedincu).
Sotona je na početku po spolnoj draži pridobio Evu koja mu je po tom grijehu rodila Kajina. Ali u punini ropskih (robovlasničkih) vremena nije pridobio prečistu djevicu Mariju koja je rodila neokaljanog i zato nepobjedivoga Božjeg Sina Isusa Krista i Njegovom Krvlju očišćenu i posvećenu Crkvu.
Genocidna ideja, ideologija i najopakija revolucionarna praksa u povijesti ljudskog roda
U povijesnoj završnici ove, od Sotone započete, bitke za propast čovječanstva, on Mariji – odnosno i Crkvi koju je po istom Duhu Svetom rodila pa je kao Isusa brižno prati i kroz ova posljednja vremena – ne suprotstavlja samo jednu Evu, kao na početku, nego (prema Otkrivenju) Veliku Bludnicu (otajstveno tijelo nečistoće – svjetsku seksualnu revoluciju).
Dakle, sve bludnike i bludnice na svijetu kojima je Revolucija dala samozvano pravo i sotonsku moć da hule na sve što je sveto i zatiru čitav ljudski rod prezirući pravo muško (muža), pravo žensko (ženu njegovu) i po njima bogodano čovječje začeće; dakle ljudski rod. Uistinu, to je genocidna ideja, ideologija i najopakija revolucionarna praksa u povijesti ljudskog roda. Prema proroštvima svete Objave, po tom znamo da je povijest pri svome svršetku. Ali znamo i kakva ima biti njena završnica. Tamo piše da na svršetku ove borbe ima biti propast svijeta i spas Crkve. Propast zločinačkog svijeta radi spasa Crkve. Drugim riječima, Božja odmazda u vidu trijumfa Bezgrešnog Srca Marijina, kako nam je obećala Gospa prije 100 godina u priznatoj fatimskoj objavi.
O tome mi je ovakvu nisku spoznaju nanizao u smirenoj duši postojano nepobitni molitveni Duh, čija riječ se uvijek obistinjuje.
III.
Stogodišnji rat za uništenje Crkve
1884. godine papa Leon XIII. imao je potresno viđenje o mnoštvu demona koji su se okomili na Crkvu, po Božjem dopuštenju na traženje Sotone da započne stogodišnji rat za njeno uništenje. On tad, nadahnut Duhom Svetim, daruje Crkvi zaštitničku molitvu vođi nebeske anđeoske vojske koja počinje riječima: „Sveti Miaele arhanđele, brani nas u boju! …“
30 godina nakon toga viđenja započinje Prvi svjetski rat, koji će uništiti dvije kršćanske carevine – katoličku Austro-Ugarsku i pravoslavnu carsku Rusiju, a linija sukoba se poklopila s linijom istočnoga raskola Crkve, koja ima 1000 godina međusobnog jedinstva, 1000 godina zajedničkih svetaca, 2000 godina istog Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga, istih svetih apostola, istog štovanja presvete Djevice Bogorodice Marije, jednako valjanog svećeničkog ređenja i svih ostalih svetih sakramenata.
33 godine nakon viđenja pape Leona XIII. – 1917. na europsko kršćansko tlo stupaju dvije vojske dvaju sukobljenih duhovnih kraljevstava, Kristovog i Antikristovog..
Na krajnjem sjevero-istoku formira se SSSR sa zatornom protukršćanskom silom Crvene armije i ostalih struktura crkvenoga progona; u Rusiji najprije i najsurovije, a onda redom u čitavom svijetu. A na krajnjem jugo-zapadu europskoga tla, u portugalskom selu Fatima, s neba silazi Isusova Majka (Gospa fatimska) koja Božjem narodu daje svetu krunicu kao moćno duhovno oružje kojim se mogu zaustaviti i ratovi. Po Isusovoj želji, uz krunicu i pobožnost 5 prvih subota u mjesecu zadovoljštine za uvrede koje se nanose njezinom Bezgrešnom Srcu. Njezin tada prorečeni atentat na papu ispunio se na Ivanu Pavlu II. Još ostaje obećanje da će na kraju trijumfirati njezino Bezgrešno Srce.
IV.
Otvoreni i svjesni rat protiv samog Boga
100 godina je na izmaku. Sotoni koncesija već istječe. Zato je sasvim razumljivo što on više ne nastupa kao zavodnik, nego najsurovijim terorom na svjetskoj razini nastoji uništiti sve što mu je u dušama i narodima, po grijehu mnoštva, postalo dostupno.
Obećavao je – i to na globalnoj razini – slobodu, a slobode nigdje nema. Obećavao je bratstvo, a bratstva nigdje nema. Obećavao je jednakost, a jednakosti nigdje nema. Obećavao je mir i sigurnost, a mira i sigurnosti nigdje nema. Obećavao je blagostanje, a čovječanstvo je u sve većoj i bezizlaznoj bijedi. Ne samo pojedinci i skupine, nego čitavi narodi i njihove velike države su zapale u najokrutnije dužničko ropstvo.
Sad, kad više nema istinski samostalnih država, jer je svugdje uspostavljeno jedinstveno svjetsko zakonodavstvo, zaštićeno svojim nemilosrdnim sudstvom nad državama i nad narodima i globalnim vojnim savezom, gomila se na sve strane i usavršava bez prestanka oružje, vojna tehnika i tehnologija u podmorju, na kopnu, u umjetnoj hrani, u zemlji (geološko) u zraku (klimatsko), čak i na rubu svemira u Zemljinoj orbiti atomsko, hidrogensko, fotoničko i k tome još magijsko, izravno iz samoga pakla, što u roku od nekoliko sati može voditi interkontinentalne ratove pod okriljem tobože Ujedinjenih naroda, koji ni u čemu nisu ujedinjeni, osim u podjednakoj neizvijesnosti za vlastitu i sveopću budućnost, iznenadnoj ili trajno prijetećoj bijedi i neprestanom strahu.
Velika ideja antikršćanskog humanizma, po svojim praktično provedbenim instrumentima razdora i kaosa (ideologijama), dehumanizirao je (u smislu rasčovječio) nepregledno mnoštvo zaluđenih idolopoklonika da je ovaj divni, plodni i blagotvorni bogomdani planet pretvorio u krvoločni zvjerinjak, prošaran masovnim stratištima i doslovce u pakleno predvorje. Stvorio je tako golemu duhovnu vojsku protivnika Božje volje, a to znači i ljudskoga života, da je većinu čovječanstva poveo u otvoreni i svjesni rat protiv samog Boga na nebesima.
To ne može biti nekažnjeno. Zar da Onaj, koji oko svoga prsta vrti čitav svemir, ne pomete i ne spali smeće što se diže na toliku Njegovu dobrotu i to u sredini Njegovoga svemirskoga doma, kad i ljudi svoje smeće metu i spaljuju?! Istinito Duh Gospodnji kaže: „Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba.“[2] Taj buntovni soj ne popravlja se ni nad svojim grobom, poput onog razbojnika koji jednako raspet visi s lijeva pokraj Isusovog križa pa, čak i u svojoj smrtnoj opasnosti, podjednako mrzi sveto Božje Ime.
V.
Svršetak poganske povijesti
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.[3]
Ako tako vjeru svjedoči jedan sveti psalmist, a potvrđuju je svi sveti svih stoljeća zaredom, zar da Bog ne zaštiti i svoj sveti narod u danima najgoreg progonstva, najavljenog za svršetak poganske povijesti?!
1884. papa Leon XVIII. ima ono potresno viđenje i za taj stogodišnji rat naoružava svetu Crkvu moćnim oružjem molitve svetom Mihaelu arhanđelu koji je oborio Svjetlonošu sa nebesa duhovnom snagom moćnog uzvika: „Tko je kao Bog?!“.
1885. počinje Prvi svjetski rat. Četrdesetpetog dana toga rata na Petrovu stolicu dolazi papa Benedikt XV. Osobito poznat ostaje po pozivu svega vjernog puka da zazivom “Kraljice mira, moli za nas!“ moli za mir u svijetu – jer je svjetski rat – Isusovu Majku. Iz razloga toga rata, on je proziva Kraljicom Mira i taj redak stoji sve do današnjega dana kao posljednji u Litanijama Blažene Djevice Marije (lauretanskim). Na ovaj zaziv vjernih duša, Gospa se odaziva svojim ukazanjem u Fatimi 1917.Kao zahtjev, traži molitvu i žrtvu za obraćenje grešnika, posebno molitvu svete krunice i posvetu njezinom Bezgrešnom Srcu. A kao utjehu daje obećanje da će na kraju njezino Bezgrešno Srce trijumfirati (pobijediti Sotonu i svu vojsku njegovu).
Na kraju čega? Očito na kraju ovog stogodišnjeg rata protiv kršćana i svih ljudi dobre volje; Prvog, Drugog i ovog Trećeg svjetskog rata koji se razmahao terorizmom po svim kontinentima. Ne bune se njegovi mediji i udruge za ljudska prava i slobode na odsijecanje glava tako brojnim kršćanima ni na progone kršćana u Aziji, Africi, a evo izgleda da se nešto takvo već nadvilo i nad Europom.
Ako je Gospa najavila svoj trijumf na spasenje Crkve svoga Sina, moralo bi već biti nešto očito povezano s njezinim imenom na svjetskoj razini.
Međugorje – tamo gdje iza brda započinju ratovi
Ja ne vidim ništa značajnije i očitije od njezine objave u Međugorju. To je gejzir evangelizacije koji nitko ne može zaustaviti, jer nitko ne može predvidjeti tko će sutra postati svjedok velike Božje milosti u svome životu po njezinu moćnom zagovoru.
Kad su je međugorska djeca pitala: „Tko si ti?“, ona im se odazvala pod imenom kako ju je papa Benedikt XV. prozvao u jeku Prvog svjetskog rata. „Ja sam Kraljica Mira.“
Ponovio se fenomen iz 19. stoljeća kad joj je isto pitanje u Lourdu (Lourdes) postavila četrnaestgodišnja djevojka Bernardica (Bernadeta Sobirós), Gospa joj se predstavila imenom kojim ju je proglašenjem dogme o bezgrešnom začeću prozvao ondašnji papa s Učiteljstvom „Ja sam Bezgrešno Začeće!“
U Litanijama lauretanskim završni zazivi nižu se redom Gospinih ukazanja.
-
Kraljice bez grijeha istočnoga začeta – Lurd!
-
Kraljice na nebo uznesena – fatimski oblačić!
-
Kraljice svete krunice – opet Fatima!
-
Kraljice mira – Međugorje!
Ako je ovo istina, pitao sam se zašto je Gospa došla baš u Međugorje, a ne u neko drugo od pokrajnjih mjesta?
Sve u Svetom pismu počiva na riječi (smislu). Ako se Isus rodio u mjestu koje se zove Betlehem, što znači kuća kruha, a on kaže: „Ja sam kruh koji je s neba sišao.“ – onda i riječ Međugorje mora imati neko dublje značenje.
Nije Gospa došla među ona okolna brda, nego odmah iza onih brda u mostarskoj nizini započinju od neprijatelja Božjih podmetnuti ratovi između katoličkih i pravoslavnih kršćana i između kršćana i muslimana. Među te duhovne gore dolazi nova Majka čovječanstva da spasi svu Božju djecu i ljude dobre volje od međusobnog istrebljenja na koje ih navodi Sotona. Tom značenju u prilog ide i samo ime Kraljica Mira, a i natpis na nebu kojega su pri jednom ukazanju mnogi vidjeli. „Mir! Mir! Mir!“ To izgleda kao da se obraća katolicima, pravoslavcima i muslimanima.
Fatima – mjesto koje je dobilo ime po Muhamedovoj najmlađoj kćeri
Istim Duhom potaknut pitao sam se a zašto se Gospa 1917. ukazala u portugalskom mjestu koje se zove Fatima.
Mjesto je dobilo ime po Muhamedovoj najmlađoj kćeri, koju je on najviše volio i koju na poseban način štuje sav islamski svijet. Nije li to možda svojevrsna anticipacija ovog Trećeg svjetskog rata, koji nadilazi prethodne svjetske ratove, čija se linija sukoba poklapa s linijom prvog velikog crkvenog raskola, instrumentalizacijom islamskih naroda i njihovih sjevernoafričkih i bliskoistočnih stradanja po takozvanom arapskom proljeću u završni Sotonin nasrtaj na kršćanske narode i Crkvu u Europi?
Čini mi se ovo vjerojatnim. A je li istina, vidjet ćemo uskoro.
U svakom slučaju, i te kako nam je potrebna obećana pobjeda Kraljice Mira, Kraljice svete Krunice, Kraljice na nebo uznesene, Bezgrešnog Začeća. Samo ona može pobijediti Zloga i zaštititi od propasti sve Božje sinove i kćeri, njihove obitelji i sve ljude dobre volje, koji ne mrze svoj ljudski rod i koji se ratu ne vesele.
Ne postavljaj mi, Bože, više pitanja, nego spasi slavenske narode
A onda mi je prije godinu dana u nedjeljno jutro u najdubljem snu odjeknula u meni i probudila me ova brižna riječ: „Pa zar će se hrvatsko dijete po treći put kao hrvatski vojnik morati tući s Rusima u ruskoj zemlji?“ Čudeći se ovoj riječi, shvatio sam: Zaista! U Prvom svjetskom ratu, kao austro-ugarski vojnici, tukli su se s Rusima u Galiciji. U Drugom svjetskom ratu, kao Hitlerovi saveznici, tukli su se s Rusima na Staljingradu. Kad li za godinu dana, evo ih već dolaze na rusku granicu.
Radi koga i zašto baš meni u san stiže ova riječ, kad ja svoje snove ne stvaram?
A onda su se pojavila i nenasilna pitanja iz dublje povijesti.
Gdje su Rusi pobijedili Napoleona i tko im je pomogao? U Parizu ili u Moskvi? U spaljenoj Moskvi, a pomogla im je zima. Pa što je Napoleon tražio u Moskvi?
Gdje su Rusi pobijedili Hitlera i tko im je pomogao? U Bavarskoj ili u Rusiji? U Rusiji na Staljingradu, a pomogla im je zima. Pa što je Hitler tražio u Rusiji? I tko to tamo zimom upravlja?
Ne postavljaj mi, Bože, više pitanja, nego spasi slavenske narode i sve ostale europske kršćanske narode, iz kojih je, tijekom ovih užasnih ratova, proliveno more krvi pokrštenih duša! Proslavi se, Gospodine, našim otkupljenjem! Ti se bori protiv naših neprijatelja! Ti vodi sve parnice naše na sudovima bezbožne nepravde! Očisti nam hranu, piće, zrak i lijekove! I daj nam milost da ne griješimo više! A ja Ti, umjesto svih njih, svoju vjernost nudim zauvijek. Amen!
Sa svim ovim dušama, rodovima i narodima kršćanske Europe i naše mučeničke braće i sestara po čitavom svijetu, utječem se pod tvoju moćnu zaštitu i posvećujem tvom Bezgrešnom Srcu, Isusova i naša sveta Majko Marijo. Amen!
*
Rajko Bundalo – Žena vrsna
Foto: Josip Ninković
Na blagdan Gospe Fatimske, 13. svibnja 2017.
[1] Mt 10,26-28
[2] Ps 49,13
[3] Ps 23,4
