Ne tako davno, jednog jutra u 9 h moja Sara rođena je za Nebo. Njeno malo tijelo odvojeno je od mojega. Nikad nisam ni minute „uživo” provela s njom, a nikad se ni s kim nisam osjećala tako povezano.
Moja mala djevojčica bila je pravo malo zanovijetalo na mamu. Prvo se nije htjela pokazati, pa nije htjela rasti kad su oni htjeli. Mamu je zezala od jutra do sutra da se pitala kako će preživjeti njen pubertet, a tatinim pusama se radovala dižući svoje ručice u zrak. Tata je nakon prve slike rekao da je za „dom spremna”. Ukratko, da joj On nije dao ime već prije dvije godine, nazvali bismo je „drama Queen”. S njom je svaki dan bio drž’, ne daj.
Krist je imao plan i poželio je već odavno. Baš takvu. Savršeno nesavršenu.
Rođena je za Nebo, ona živi i do vječnosti sam zahvalna na njoj
Danas mi kažu – vjerojatno bi bila bolesna i da je preživjela. To me ne zanima i ne želim slušati. Moje dijete je moje dijete, bilo ono bolesno ili zdravo.
Ne trebaju mi prognoze kakva bi ona bila, jer ona JEST. Ona živi. Ona diše. Ona postoji. Ona je za let stvorena. Ona je komad Krista, komad mene i komad moga muža. Do vječnosti sam zahvalna Kristu na ovom savršenom daru.
Kada bih rekla da mi mač boli nije probo srce, lagala bih, ali još bih više lagala kad bih rekla da mi Netko i taj mač nije izvadio. Ležim danas na tom hladnom stolu i mislim: Bože, dođi. Dođi, kao nikada do sad. I svi strahovi uminuše, svi se valovi smiriše, a Onaj koji hoda po valovima pruži mi svoju ruku. I svaki strah nestade u Njegovu imenu, svaka bol se rasprši u sekundi i moja duša se susretne s Nebom kao nikada do sad.
To hladno mjesto postade moje Uskrsnuće.
U srcu je ostala samo radost što Bogu vraćam ono što Mu pripada i ponos. Ponos što sam majka nerođenog djeteta. Majka jedne svetice.
Moj muž i ja i dalje se radujemo jedno drugome i svakom novom životu
Trebam li spomenuti svoga muža? Čovjeka koji bdije na ulazu, stojeći nepomično da mi slučajno vlas s glave ne padne. Čovjeka toliko hrabra u vjeri. Čovjeka koji me s tolikom radošću krvavu presvlači i klečeći na podu ljubi moje noge.
Zaista, velika mi djela učini Gospodin. Danas samo želim završiti dan ovim mislima: „Hvala Ti, Isuse, za ovaj križni put. Hvala Ti, Isuse, što sam Tebe imala priliku susresti. Hvala Ti, Isuse, što me Ti nećeš ostaviti, ako me i mati moja ostavi. Hvala Ti, Isuse, što sam kroz vatru prolazila i vatra me nije opekla. Hvala Ti, Isuse, na Tvojim obećanjima, što se na njih uvijek mogu osloniti.”
A nakon svega mogu samo radosno upitati: „Tko je sljedeći?” Tko jesi da jesi, mama i tata te radosno čekaju!
Kristina Maleš – Žena vrsna
Foto: Kranich17 – Pixabay
