Hvaljen Isus i Marija! Potaknuta grupom Totus Tuus koja je pustila objavu da se javljamo da svojim svjedočanstvima ohrabrujemo druge, odlučila sam ipak i ja svoje napisati: tu neopisivu Božju ljubav, milost i prisustvo u životu moje obitelji.
Želja za djevojčicom
Zovem se Mirna i supruga sam jednog divnog muža i osobe za koju sam prvenstveno neizmjerno Bogu dragom zahvalna i majka četiri sina od 9 godina, 6 i pol, 4 i 2 i pol godine. Moje svjedočanstvo počinje 2023. godine, na Cvjetnu nedjelju, kada sam sa svojom obitelji otišla na sv. misu u Međugorje. Naime, tijekom mise mi se javlja ogromna čežnja da dobijem curicu. Napadi ogromni, nutarnje stanje moga duha neopisivo živo i sretno, radost me obuzima i samo se pitam: „Bože moj, šta se događa, jesam li ja trudna?” Nekoliko tjedana kasnije test za trudnoću je pozitivan. Mojoj sreći nije bilo kraja, imam četiri sina, ali svakoj se novoj trudnoći radujem kao prvoj .
No ono što tada u tom trenutku u Međugorju nisam ni pomislila je smisao Cvjetne nedjelje te godine, ali kasnije mi se sve kao jedna slika puzzla složila pred očima, svaka puzzla je došla na svoje mjesto. Ona jest značila Isusov ulazak u Jeruzalem kad su mu svi klicali i radovali se; radovala sam se i ja tom osjećaju novog života u svojoj utrobi. Međutim, zaboravila sam da je nakon toga Isusovog ulaska došla i Isusova patnja, ali je došlo i Isusovo uskrsnuće.
Na križnom putu uz Šimuna Cirenca
Nažalost i ja sam morala proći kroz tu stazu boli, puta patnje. U 15. tj. Trudnoće sam prokrvarila i moja doktorica, moja desna ruka koja me ni u jednom trenutku nije izdala u svih mojih pet trudnoća, moj Tanjćo, odmah me poslala na hitan pregled u bolnicu kod još jednog predivnog stvorenja, dr. Ane. Navodim im imena jer su stvarno vrijedne spomena i jer su u tom trenutku bili doista moji Šimuni Cirenci na tom mom križnom putu.
U iščekivanju pregleda
Došla sam u hodnik bolnice i čekala da doktorica Ana na svijet primi novu bebu, a zatim mene pregledati. Sjedila sam i gledala u zid zabrinuta i na zidu ugledam iz daljine papir, a na njemu stoji anđeo. I pomišljam u sebi da je to sigurno molitva Anđela čuvara istipkana kao utjeha roditeljima da mogu moliti dok čekaju. I nisam se htjela približiti, ali ipak me nešto privlačilo. Dok dolazim do papira, vidim obavijest da je objavljena grobnica za nerođenu djecu kao podsjetnik svim roditeljima da mogu svoje dijete položiti u grob i da to, dragi roditelji, nije samo dio tkiva koje treba baciti u otpad. I samo sam pomislila: „Bože moj, nemoj samo da mi ovo zatreba.”
Vijesti koje nitko ne želi čuti
Nažalost, ušla sam s doktoricom na pregled i te divne utješne, suosjećajne, pune ljubavi oči doktorice Ane mi ipak s tugom objavljuju da srce moje bebe ipak više ne kuca. Šok, tuga, bol, nevjerica, sto misli, sto pitanja, sto boli je moje srce probolo. Što dalje, kako dalje. Odlazim kući sa suprugom, prolazim najbolniju noć, suze ne prestaju liti, ali moram biti jaka, moram biti hrabra, moram jer me četiri mačića nakon svega ovoga trebaju kao zdravu majku.
Ujutro me primaju u bolnicu. Idem, da moju bebu izvade iz mene, da se rastanemo do nekog boljeg vremena kad ćemo se, vjerujući i nadajući se, svi jednog dana u vječnosti radovati. Moje postaje križnog puta se nastavljaju kada ulazim u sobu gdje me primaju kako bi potaknuli trudove.
Isus tješi Jeruzalemske žene
U sobi susrećem osobu u istoj situaciji, da joj moraju izvaditi bebu, a ona je pod dijagnozom shizofrenije. Bože moj, Bože, samo pomišljam: „Tugo moja, zašto? Bože moj, zar mora trpjeti još i ovo.” Cijelo vrijeme moga boravka sto misli mi je prolazilo kroz glavu – kako ću to izvesti, kako ću zadržati plod, a istovremeno nju tješim u svoj toj svojoj boli i samo mi kroz glavu prolazi postaja kriznog puta kada je Isus tješio jeruzalemske žene. Tako sam i ja morala biti hrabra jer Bog me trebao, u tom trenutku je toliko trebao tu moju žrtvu.
Bog je iskoristio moju patnju da bih ga osjetila
Plod je krenuo Božjom milosti, ja sam je svojim rukama uzela i nosila je, osjetila sam je par trenutaka na svojim rukama i prolazila tu bol koju je i naša mila Majka, naša Gospa, podnijela kad je uzela mrtvo tijelo svoga sina u ruke. Dala mi je ogromnu snagu jer sam znala da poslije ovoga dolazi kraj mojoj patnji, dolazi Uskrs. Taj dio je Božjom milosti stvarno prošao baš hrabro, jer sam imala ogroman strah, ali dragi Bog me nije ostavio, no trebao je još malo te moje patnje. Trebao je još malo moje žrtve.
Uslijedilo je ostalo čišćenje za koje neću nikoga sada prozivati niti osuđivati, samo sam rekla da je trebalo tako biti. Trajalo je dugo, doktor nije bio toliko stručan i nakon par puta pokušaja da me očiste došla sam u situaciju da moja hrabrost pada, moje dostojanstvo se ruši i u tom posljednjem trenutku doživljavam živog Boga.
Isus se proslavlja u mojoj boli
Kad sam mislila da nema kraja, izgovaram: „Gospodine, ovo je tebi za ljubav, za obraćenje grešnika i za ovu ženu koja je sa mnom u sobi pod dijagnozom shizofrenije, da ona ne podnosi ovu bol.” U tom trenutku pred očima vidim pogled živoga Isusa i drugi doktor preuzima i završava moje čišćenje. Isus se proslavlja u mojoj boli.
Odnijeli smo svoju curicu kod ostalih malih anđela
Sutradan smo prebacili plod na patologiju, što je redovna procedura, jer sam odmah rekla da ću plod položiti u grobnicu za nerođenu djecu. Muž je kupio drvenu kutiju, na koju je stavljen mali cvjetić. Dogovorili smo s našim svećenikom polaganje u grob i otišli ujutro po plod. Muž je izašao i na vratima mu je jedna divna osoba objasnila da trebamo pričekati dok oni spreme plod. Tada je muž saznao da je beba bila curica i to mi u autu i rekao. Suze su samo krenule niz moje obraze i jedino što sam rekla: „Pa zašto si mi je, Bože, uzeo kad sam je toliko željela?” U mome srcu je samo odjeknula rečenica: „DAT ĆU TI DRUGU.”
Našoj djevojčici zajedno smo dali ime Ana Lucija, s našim svećenikom, dragim don Tomislavom, ohrabreni njegovim riječima otišli smo na grob, položili njezino tijelo s ostalim nebeskim anđelima i platili sv. Misu. Ujedno smo otišli kamenoklesaru kako bi nam napravio ploču s njezinim imenom. Nakon desetak dana čovjek je obavijestio muža da je završio i muž me zamolio da je usput preuzmem. Došla sam s djecom i preuzela ploču. Meni su samo tekle suze niz obraze. Plakala sam do Mostara i s djecom molila krunicu Božjeg milosrđa.
Moja je djevojčica dobila sve što joj je trebalo
Pokupila sam muža s posla i otišli smo na grob, položili ploču, zapalili svijeću i mir je došao u moje srce. Vratili smo se kući i po tko zna koji put Bog nas je ponovno tješio, napravila sam mužu i sebi kavu te uzela mobitel u ruku da malo rasteretim svoje misli. Umjesto da kliknem na jednu stranicu, prst mi je kliknuo na jedan vjerski portal. Znači, samo Božja milost i ništa drugo po tko zna koji put.
Na toj stranici objavljuju tekst majke koja je sanjala svoje nerođeno dijete. Svjedočanstvo govori kako sreće curicu negdje u nebu koja je došla tužna do nje i saznaje da je tužna jer joj nitko nije dao ime, donio cvijet niti upalio svijeću. Na to joj majka obećava da će sve to napraviti za nju. Tada djevojčica puna radosti otrči u zagrljaj žene u bijelom i, nazvavši je imenom, kaže da sada može ući jer je dobila sve što joj je trebalo te odlaze radosne. U tom trenutku sva se moja bol pretvorila u radost jer sam znala da je, položivši i spomen – ploču na grob kao zadnji dio, moja djevojčica dobila sve i da je sigurno radosna u društvu anđela i naše mile Majke i uskrslog Krista. Raduje se u Božjoj blizini. Isuse, hvala ti!
Bog ispunjava svoja obećanja
Naravno, tu nije kraj. Moj muž i ja nastavljamo živjeti bračnu čistoću i sedam mjeseci poslije, potpuno oporavljena od spontanog, jednog dana u srcu se javila ponovna čežnja za trudnoćom. Čitav dan me pratila, nisam znala što se događa i sve mi je čudno izgledalo jer znam da smo se u plodnim danima čuvali. No i dalje moja čežnja ne prestaje. Navečer toga dana, potpuno otvorena srca, zavapim: „Bože moj, pa što je ovo? Molim Te, progovori preko moga muža.” Njemu apsolutno ništa nisam govorila o tome.
Međutim, u međuvremenu moj je muž išao na Ignacijske duhovne vježbe i toga jutra nakon moga vapaja Bogu, on ustaje rano i čita razmatranje toga dana o odnosu s Marijom. I njemu u srcu progovori da će dobiti kćer. Sav izbezumljen dolazi ujutro i prepričava mi što je osjetio. U šoku mu govorim kako sam Gospodinu sinoć zavapila da mi progovori preko njega i ovako me iznenadi. Odlučili smo da se više nećemo čuvati i evo već nekih četiri i pol mjeseca u mome stomaku kuca srce jedne male djevojčice. Isus se ponovno proslavlja! Isus ponovno stostruko vraća kada mu se predajemo, kada mu predajemo svoje žrtve, kada smo otvoreni da se on može proslavljati.
U svemu tražite utjehu od Boga
Ovo svjedočanstvo najviše sam željela napisati iz dva razloga: da pokažem ogromnu Božju veličinu u našim životima kad se stvarno potpuno ponizimo i predamo Bogu da on upravlja našim životima, a s druge strane da ohrabrim sve roditelje (posebno majke) koje posebno moraju biti hrabre da u tome trenutku skupe snagu. Ako moraju proći isto što i ja, da budu odvažne i zadrže svoje dijete. Dat će im Bog snage da izdrže tu bol, da daju svome djetetu ime, zapale svijeću, donesu cvijet na grob jer, što kaže naš dragi don Tomislav, i ta je beba dio nas i ta je beba dio našeg obiteljskog stabla i imamo svoga anđela na nebu da zagovara za svoju obitelj.
Naš mili anđele, do ponovnog susreta ostaju nam vjera, ufanje i ljubav – to troje, a najveća od svega je ljubav.
Autorica: Mirna Pandža – Žena vrsna
Foto: Jarin Dominguez – Unsplash
