I.
Sjedila je na rubu obale. Nakon uzaludne potrage za školjkama, činilo se da joj nema druge. Bila je uvjerena da će je školjke razveseliti, a na kraju nije našla nijednu. Kosa joj je izgledala naelektrizirana, koža iscijeđena, ramena obješena. Sva je bila nekako obješena. Umorila se od toga da je ljudi često uzimaju za ruke i vode kamo ona ne želi ići. Teško joj je objasniti im da je vode u krivom smjeru. Dok je sjedila na obali, dogodilo se upravo ono što ne želiš da se dogodi kad pokušavaš biti sam. Došlo joj je društvo i od svih onih koji su joj mogli doći, došla joj je Istina. Taman nakon što se rasplakala.
II.
ISTINA: Namjero, vidim da se Tuga smjestila u tvojim mislima.
NAMJERA: Jest. Faktor “više sile”.
ISTINA: Ajme, ja te dođem utješiti, a ti odmah kreneš pričati o “višoj sili”. Znaš što, zaboravi moje pitanje. ‘Ajmo radije razgovarati o moru, ispiti finu limunadu i dočekati zalaz Sunca! Danas sam dobila provjerenu dojavu da se čak može jesti na plaži jer su galebovi uzeli godišnji i pošli negdje daleko pa nema straha da će nam uzimati hranu. Mogli bismo uz limunadu nešto fino pojesti!
NAMJERA: Nema za mene ni limunade, ni hrane, ni utjehe… A zalaz, ma nek Sunce zalazi, ne dira me više ništa.
ISTINA: Ajme, pa kako da ti objasnim… (Namjera je prekine)
NAMJERA: Objasniš? Da, baš ne bi bilo lako smisliti kako da mi objasniš bilo što! Objašnjavanje je teško! Ja TO znam… Samo ne znam zašto mi baš TAKO teško ide! Je li stvar u mom izgledu, je li na meni piše “slobodna za Nesporazum”?!
ISTINA: Što, opet te Nesporazum zove na spoj?
NAMJERA: KON-STANT-NO. Ne znam kako ne vidi da nije moj tip. Za razliku od njega, Sporazum ne trza. Uopće. A mislim da bih sa njim mogla ostvariti kvalitetnu vezu, baš me privlači… No moguće je da se varam. Možda bolje da sa mnom bude neki njegov rođak, netko iz obitelji Sporazumić… Nikad ne znaš. Ali nebitno sad, sve je NEBITNO! Objašnjavanje je teško i ja odustajem. Umjesto da se objašnjavam, ja ću bježati od ljudi.
ISTINA: Logično, bježat ćeš, zato si sjela! (Namjera zakoluta očima) No dobro, postoje različite vrste bijega. Što se tiče objašnjavanja, vjeruj mi, znam da je teško. Sve vidim i znam. Nikad ne širim dezinformacije… (Namjera je opet prekine.)
NAMJERA: Baš nikad?
ISTINA: (samo je “blijedo gleda”)
NAMJERA: Aha, da, ti nisi ni Laž ni Poluistina…Oprosti, smelo me, malo sličiš na Poluistinu…
ISTINA: Dobro, dobro, bitno da vidiš da si se zabunila! Dakle, da se vratim onome što sam htjela reći, znam kako je objašnjavanje teško i znam da te ljudi često vode tamo gdje ne želiš ići. Ali ja tebe trebam, bez tebe će me potpuno pokopati. Prekrit će me tišina. Već se to pokušalo na druge načine…
NAMJERA: Ma da, druge načine…
ISTINA: Pa da, sjećam se jedne situacije nedavno. Optuženik (nevin, a optužen) me zvao na sud. Ja sam se trudila izaći u najboljem izdanju, ali nije pomoglo. Ljudi su samo vidjeli ono što je servirala Laž u suradnji s Poluistinom. Osjećala sam se kao da su me bacili u humak i sad na mene slijeću grudice zemlje. Nisu se uopće potrudili poslušati ono što je išlo u njegovu obranu. Ima i jedan čovjek koji me slabo vidi pa često širi dezinformacije, ali nije on kriv… Znaš, ne vidi dobro. Međutim, jednom me dobro vidio i rekao nešto zbilja istinito! Bilo je to čudo, ali dogodilo se! Ljudi su to ipak izignorirali zbog silnih izrečenih dezinformacija. “Ipak je to on”-rekli su. “Ne možemo njega citirati!”- rekli su. “Što će drugi reći….” – zaključili su. Meni je to pomalo tragikomično kako ljudi nekad zaključe neke stvari. Ako se složiš s nekom osobom u nečemu, ne znači da se slažeš s tom osobom u svemu. Jako mi je bilo teško, jako mi je bilo neugodno. Osuđenik osuđen. Čovjek slabog vida, ranjen od tuđeg odbijanja Istine, još slabije vidi… Sve me to boli… (Namjera je prekine)
NAMJERA: Čekaj, ovo me ti kao ohrabruješ?
ISTINA: Ti zbilja nemaš strpljenja pa prekidaš ljude.
NAMJERA: Priznajem ti da to nije dezinformacija.
ISTINA: (uzdahne pa počne pričati) Sve me to boli, boli me kad sam teška, ali još me više boli sama pomisao da me više nema. Uostalom, bude i lijepih trenutaka. Nedavno sam jednoj curi uspješno dala do znanja da njezina pamet nije ograničena negativnim komentarima ili nedostatkom iskrenih pohvala. Nedavno sam jednom dečku uspješno dala do znanja da jedan poraz ne znači nedostatak talenta… Ima još primjera, ali neću ih sad nabrajati kao da navodim neki niz bez značenja. Zar zbilja ne želiš limunadu?
NAMJERA: Ono što si rekla… Da ne možeš bez mene… Zbilja si to mislila? Zato si me išla utješiti?
ISTINA: Zbilja sam to mislila. A što se tješenja tiče, utješila sam te jer sam osjetila instinktivni poriv da te utješim. Možda sam to osjetila zato što znam tko si. Ti si Namjera Dobra. Znam te odmalena i odkad te znam, pratim tvoj život, tako da bude li potrebe, dođem pomoći. Očito je sad bila potrebna pomoć.
NAMJERA: Hm! Svakako nije lijepo ostavljati nekoga na cjedilu. Uostalom, ohrabrujuće je čuti i dobra iskustva. Mogla bih s tobom popiti limunadu, ali ne obećavam ništa, dobro?
ISTINA: Dobro 😉
III.
Kad odeš idući put do plaže
Možda nasred puta
Ugledaš na rubu obale
Kako Namjera Dobra sjedi tužna
Pričaj joj o Istini
To je uvijek utješi.
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Jake Roxen – Unsplash
