Volim dobre govore. Ne smeta mi što moram samo slušati, što se ne mogu spontano ubacivati. Slušam smisleno povezane riječi i promišljam o njima. Postajem bliža istini. To je bogatstvo. Lijepo je mjesto boraviti u istini. Prisjećam se psalma 73, osmog retka, kaže: „A meni je milina biti u Božjoj blizini…“, a Bog se opisao kao put, istina i život. Ne čudi onda, zar ne, što je lijepo boraviti u istini?
Zaborav
Jučer su se dvije sestre posvađale. Jedna je zaboravila donijeti čestitku za rođendansku proslavu na koju su išle, a druga je odgovorila: „Rekla sam ti! Kako si mogla zaboraviti?“ Možda joj je zbilja rekla. Isto tako, možda pritom nije obraćala pozornost je li je njezina sestra sposobna slušati. Možda je njezina sestra bila umorna, dekoncentrirana i samo po nekom automatizmu odgovorila: „Da, da, može.“ Njezina sestra je, pak, cijelo vrijeme tvrdila da joj ništa nije bilo rečeno za čestitku. Na kraju su zapakirale dar bez čestitke i krenule na proslavu. Ljute i dotjerane. Svađa je ostavila svoj trag i tijekom cijele proslave su bile pomalo loše volje. Hoće li se pomiriti? Ne znam. Ovisi o tome koliko su voljne prijeći preko ponosa. To je teško.
Slična opasnost prijeti govorima. Za dobar govor nije dovoljno govoriti. Treba napisati kvalitetan govor, treba obraćati pozornost na publiku pri pisanju i pri samom govoru. Zamislite da morate pisati izvješće poslije nekog lošeg govora, a vi nemate pojma o čemu je bio. Bili ste prisutni, ali riječi nisu dopirale do vas. Ništa vam nije imalo smisla, bilo je i dosadno. Govornik bi se zasigurno začudio i rekao: „Kako se ničega ne sjećate? Govorio sam pola sata!“ Mogli biste mu tad reći: „Izgubili ste me. Nisam mogla povezati Vaš govor u smislenu cjelinu. Ton je bio monoton i da sam mogla, zaspala bih u stolici na kojoj sam bila dok ste govorili.“ Vrlo vjerojatno biste se tad posvađali s govornikom. Ponos nije prisutan samo u obiteljskim odnosima.
Jedna kvačica
Ovakve situacije se sigurno događaju često. Kažemo nekome nešto i računamo da je dovoljno reći. Ne provjeravamo je li druga osoba doživjela to što smo rekli. Računamo da smo napravili što je do nas kako bismo prenijeli neku poruku, kao da komunikacija nije aktivnost koja uključuje više od jedne osobe. Stali smo na jednoj kvačici, poruka je poslana. Nismo se potrudili da budu dvije kvačice, da poruka bude isporučena. Sve je dobro dok ne rezultira svađom, a ponos koči pomirenje, kao da je bolje biti najbolja osoba nego u zajedništvu. Meni svakako nije do svađa. Često molim: „Mira mi daj!“
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Volodymyr Hryshchenko – Unsplash
