Nije lako biti žena

biti žena, kolumna, rajko bundalo,

Nije lako biti žena. Već od rođenja nevidljiv netko nadahnjuje mnoge duše da potajno se i nerazumno dižu protiv nje, premda ih je sve odreda žena rodila – i muške i ženske. Uvriježena je pojava da se većina duša više veseli rođenju muška nego ženska. Ta neželjenost je prvi nož u srcu novorođene djevojčice, duhovni nož koji širi ranu doživotno ili sve dok prizivano sveto milosrđe ne izvadi ga, pa ranu zacijeli posredništvom Djevice Marije, odnosno Životvorca, Duha Svetog, po njoj. Ta rana će je cijeli život držati povrijeđenom, poniženom, nesigurnom, neodlučnom, neprihvaćenom, osamljenom i oslabljenom pred navalom vražjih nadahnuća ne bi li je uspio odvratiti od Boga pa zavesti na zlo samouništenja, to jest na smrtonosni grijeh.

Upravo tom ranom će se služiti njezin nevidljivi neprijatelj da je nadahnjuje na samoobrambeni rat protiv ljudskog roda, prije svega muškog dijela ljudskog roda kojega će Božjom voljom, ljubavlju i darom i ona rađati, dojiti, njegovati i odgajati, ali oslabljenom snagom svoje ženstvenosti i odbačenog svoga materinstva.

Bojno polje djevojaštva

Kad malo poraste i poprimi nevino žensko obličje… Kad iz nje Duh Sveti obasja okolinu ljepotom doživotnog kćerinstva, vremenitog djevojaštva, naslućenog svetog majčinstva – jednom riječju zdrave ženstvenosti, što joj po Božjoj volji pripada radi bitno svojstvene joj službe i poslanja, a naročito kad progovori svoje prve bezazlene i smislene riječi pa u razgovoru s najvećim povjerenjem širom otvori i srce i oči svima pred sobom, nevidljivi će neprijatelj mnoge od njih nadahnuti da je maze i da joj laskaju. Tim svraćanjem pažnje na tjelesne užitke, od kojih nitko pred njom nema koristi, odvraća je od temeljne ženske službe – donositeljice i njegovateljice ljudskoga života. Još gore je što je zatvara u ropstvo samoj sebi pa s vremenom obziđuje sve širim i sve višim bedemom surove oholosti koja će je doživotno učiniti osamljenom i nepotrebnom bilo kome od onih koji u zdravoj društvenosti traže i nalaze svoj blagoslov i mir. Učinit će je čak odvratnom, osobito onima s kojima je po Božjoj ljubavi povezana smislom i životom. Družit će se s utvarama mašte i spremati za one kojih nema niti će ih biti. Umjesto svih ovih koji su joj darovani po prasmislu braka i obitelji, jedino će joj društvo biti ogledalo pred kojim se neumitno i prebrzo stari i pred kojim baš nitko nikad nije imao ni sreće ni svoj osmijeh na licu.

A tek djevojaštvo, to je već pravo bojno polje gdje, osim malobrojnih vidljivih, čitave legije nevidljivih ratnika smrtonosnim kopljima nečistih jezika i podmuklih namjera i misli oblijeću joj oko neokaljane maternice i životvornim sokovima nabujalih grudi, što služe isključivo njezinom potomstvu. Svi oni smjeraju da je odvrate od jedinog muža pa je za bračni život onesposobe pa time spriječe nevino začeće, da unište joj svu ženstvenost i oduzmu joj blagoslove svetog materinstva.

U tim godinama ona ulazi u okrutni svijet što se skriva iza lažnih osmijeha na licu sve do njenog prvog grijeha kad sa svih strana, a najviše iznutra približava se nesreća i smrt.

Spolni rat u kojem će mrtvi biti oni nerođeni

Već po samoj tajni ljudske naravi, koja je cjelovita u dva obličja – muško i žensko – što jedno drugom bitno pripadaju, svako ljudsko biće je društveno biće. Zato svatko od njih traži život posvuda, a nalazi ga samo u bližnjemu i u mnoštvu svoga potomstva.

Nema veće društvenosti negoli biti majka čovječanstva. Kao što iz Boga svi ulazimo u svoje postojanje, tako iz žene-majke svi ulazimo u svoje vrijeme i u ovaj svijet. Ona daje prvi zalogaj i prvu ljudsku riječ – temelj zdravlja i smisao života.

Kako bi postala majkom čovječanstva, i ona se na svijetu morala pojaviti iz braka kao kćer. Ali u susretu s tako brojnim robovima grijeha među kojima će morati živjeti i pronaći svoje pravo mjesto, zli nadahnitelj će nasrnuti na njezine temeljne svete kreposti – na savjest i stid, da što prije pristane na grijeh pod mučnim umišljajem kako nije normalna dok sveto živi među tolikim nesavjesnim i bestidnim robovima Zloga. Oni se na svakom koraku doslovce jate oko nje pa ispraznim i nečistim riječima, cerekanjem i lažnim veseljem uz okultne obrede zagušljivog dima i opojnog pića, svi oni glumljenim užitkom prikrivaju zastrašujuće groblje u sebi. Zlim primjerom uvjeravaju je da će je put prema paklu dovesti u raj.

Već u školi prisiljava je kužna društvena sredina da pred svima razgoliti sve ono što bi trebala neokaljano donijeti mužu. Ulijeva joj strah od djeteta kako u bogodani čas ne bi mogla biti majka. Nagovara je da sudjeluje u okultnim obredima pušenja i pića ne bi li se Bogu zgadila kad okuži sebe pa zajedno s njima pomodarski uvrijedi mu čak i sveto ime. Navodi je da crvenilom naglašava i nokte i usne pa poprimi oblik zvijeri kojoj iz zubi i sa kandži kaplje ljudska krv. Nagovara je da okrene se od dužnosti Božje sluškinje pa protivno Božjoj volji traži svoja prava. Ponašajući se izazovno, regrutira je u posebnu vojsku zavodnica da i ona sve muške pred sobom podigne u rat, spolni rat, u kojem će mrtvi biti oni nerođeni, svi oni koji jesu začeti, ali nikad nisu vidjeli lice svog oca i majke niti čuli njihov roditeljski glas.

Trenutak udaje i čudni obredi

A onda joj dolazi trenutak udaje kad s grješnim svatovima su joj na vjenčanje došli i svi njihovi demoni. Tad u srcu joj se miješaju žalost i veselje. Treba moći izdržati taj tako neobični dan koji svoj vrhunac ima oko ponoći s nekim čudnim obredom; ples s mladenkom nepoznatih lica koja nude novac za taj tako ritualno intimni čin. A onda još neobičnijim, kad se prvi put muž i žena povlače u neku nepoznatu javnu sobu pa se tu – kako vele – ‘presvlače’. Dotle demon bluda sve bludnike potiče da mislima na svoj način uvlače se u njihovu intimu.

Taj ritul ima i sljedeći čin kojim će se svadba završiti pa započeti s neba njihov povratak u svijet. Pojavljuju se bez bjeline na sebi što predstavlja nevinost i bračnu čistoću. „Napokon su kao mi (a to znači naši),“ – pomislit će svi čija je savjest okaljana. Za njihovog nadahnitelja ova svadba bit’ će završena. Neumjereno će ih presititi jelom i opiti do bezumlja vinom i žestokim pićem pa ih tako srušiti do krajnje nemoći. A onda će pred mladim bračnim parom zastrašujućom prazninom zjapiti dvorana. Osamljeni razgovori s roditeljima i kumovima bit će krajnje ozbiljni.

Eto, napokon je svadba završena. A brak?

Ženska prava i ženske slobode

Zli nadahnitelj će biti lukav i maštovit. Nevažnim će riječima i nesmotrenim zgodama nastojati povrijedi vječnu ljubav i bračne odnose. Uvoditi ih u beskrajne i jalove raspre. Zatim u nesporazume sve do svađa i najcrnjih misli gdje ih čeka demon razočaranja koji će ih pokušati bar nakratko okrenuti s očima i srcem izvan braka prema nekom drugom ili nekoj drugoj, prema ‘najboljem prijatelju’ ili ‘najboljoj prijateljici’, koji nisu prijatelji oboma premda im mogu navraćati često i legalno pod nazivom ‘kućnih prijatelja’, koji češće nekom od njih dolaze nasamo i koji im se nameću u svemu kao savjetnici i vođe sve dok, što se braka tiče, ne bude prekasno.

A kad se takav otklon dogodi u srcu, makar se i ne očitovao kao tjelesno preljubništvo, bez Božjeg milosrđa pomirenje bračnog para neće biti moguće jer previše je grijeha palo među njih. Tad će djeca biti neželjena, a rođena napuštena, osamljena, razočarana, trajno ojađena do ludila, ogorčena do bjesnila i na kraju očajničkog puta nepopravljiva i srcem propala. Svima njima to će biti muke paklene.

To će takvoj ženi postati preteško, nepodnosivo. Knez ovog svijeta, onaj isti koji ju je zavođenjem do te bijede doveo, nudit će joj svoju pomoć i svoje rješenje. Nudit će joj ‘ženska prava’ i ‘ženske slobode’. Ali će i ostalima u obitelji jednako zagriženo nuditi ‘ljudska prava’ i ‘ljudske slobode’, da sukobi i razdori postanu sve ljući sve do krajnjeg bezumlja, čak i do najstrašnijeg mogućeg zločina. ‘Oslobodit’ će je od muža, a to znači od očinstva i u Bogu i u vlastitom ocu. Time će je ‘osloboditi’ i od vlastitoga majčinstva i od bogomaterinstva Marije, nove majke otkupljenog svetog čovječanstva. Zatim će je ‘osloboditi’od Boga, darovatelja njezina života, pa je strmoglaviti u odmetništvo na put nevjere i paklene Revolucije koja je tako mnogo ljudske krvi prolila od Pariške komune sve do svjetskih ratova i njihovih totalitarnih ideoloških sustava (modernog nacizma, komunizma, demokracije i postmoderne agonije onih koji propadaju ), a najviše u abortusima. Milijuni tih nevinih mrtvaca plutaju modernim gradskim kanalizacijama. Ubojice pod maskom modernizma izrezaše ih na komade u majčinoj utrobi.

‘Oslobodit’ će je od majčinstva – njene ženske biti, a to znači i od vlastite majke, osim ako joj već i ona nije postala suradnica u istome zlu, kad majka i kćer nisu više majka i kćer, nego prijateljice. ‘Oslobodit’ će je od ‘mira i sigurnosti’, kojima se Revolucija zaklinje, pa joj dati ubojito oružje na rame da, kad god to tome demonu zatreba, stane ubijati one koji su iz ženine utrobe došli na taj svijet. Ali će taj demon dati i njima isto oružje da ustanu i oni protiv nje, da kao što majke bešćutno ubijaju Božju djecu u sebi i Božja djeca ubijaju majke pa da tako cijela zemlja uistinu bude pakleno predvorje.

Žena čovjeku daje duha svoga srca – Bogu vjernog ili nevjernog

Knez ovog svijeta, koji je svojim modernističkim svjetonazorom moralnog relativizma i antiteizma prije svega i na kraju svega razorio obiteljski dom, nudit’ će joj posebno sklonište da je ‘štiti’ od nasilnika što su istoj zloći podlegli. ‘Štitit’ će je tako nevidljivi razoritelj braka i obitelji, onaj isti koji joj je na početku nudio u ranoj mladosti da uvlači u sebe alkohol i dim, da doslovce guta ljubavne romane, filmove i baca svoje draži u bestidni ples. U tom najmodernijem društvenom svratištu, skloništu za žene, bit’ će ‘zaštićena’ bez ikoga svoga. Jasno, tu joj nitko neće reći da je sve te muške nasilnike žena rodila, žena dojila i žena odgojila, odnosno – poput Eve ili Marije – žena dala duha svoga Bogu vjernog il’ nevjernog srca.

Evi je njezin nevidljivi sugovornik, koji k srcu prilazi poput lijepe zmije sa strašnim otrovom, u njezinu porodu proizveo prvog ubojicu i prvog mrtvaca. A Duh Sveti Mariji je dao besmrtnoga Božjeg sveca i otkupitelja cijelog ljudskog roda, kojega su kao svoga istinitog brata, novog Abela, osudili i ubili Evini sinovi. To je najdublja tajna cijele ljudske povijesti, bez koje je povijest nerazumljiva. To je tajna i svake duše koja u svoje postojanje dolazi s istog čistog nebeskog izvora. Ali po tijelu već od Eve po istoj pupkovini događa se dramatična borba između moćne smrti i svemoćnog svetog uskrsnuća.

Ljudska prava – najopakija zabluda i najveća glupost kojoj ljudi robuju

Zablude su sve što svijet nudi i pogubni su svi njegovi puti. Zato svijet bitno napreduje jedino u moralnom zlu. Sve ostalo je nebitno. Ne postoje ljudska prava. To je najopakija zabluda i najveća glupost kojoj ljudi robuju. To je paklena izmišljotina iz koje crpe snagu svi nesporazumi, svađe i ubojstva. Kakva prava ima onaj koji je sve dobio: prostor i vrijeme, blagotvornu svjetlost s nebesa i u pravi tren sve plodove zemlje, sve od vlastitog tijela i duše u njemu do zrnca pijeska pod nogama na kojemu stoji. Pa čak i ostalo do krajnjeg ruba svemira što ga okružuje, gdje već na prvim koracima prema njemu prestaju sva njegova znanja i sve moći.

Nastao je i živi u Božjoj dobroti, a nestaje kad je izvan nje. Zato Bog u Svetom pismu nigdje ne spominje neka ljudska prava. Štoviše, On svetim zapovijedima (u smislu blagih očinskih savjeta) svakoj duši nameće obvezu da čuva nezasluženo blago vlastitog života, sva stvorenja i sav ljudski rod. Taj zakon je upisao svakome u savjest, koju ovaj svijet ne priznaje i koju u svakoj duši nastoji srušiti da ona ogrubi toliko da krv prolijeva i progoni mir, vrijeđa Božje ime pa stekne prokletstvo.

Kad sve ovo Božjim darom sagledam, mogu reći da prije svega spasom žene može biti spašen čitav ljudski rod. Zato smo joj dužni svi, svi njezini sinovi i kćeri, svojom ljubavlju i Božjom istinom pomagati da u nama i među nama svaka djevojčica, djevojka i žena bude brižno prihvaćena i sveto njegovana, kako bi od svoga početka mogla biti, rasti i ostati ono što u Bogu jest: majka ljubljenoga našeg čovječanstva što ga tako ljubomorno ljubi samo Bog.

Iz iskustva svjedočim da u svim borbama vjernoj duši Božja milost pritječe da svaku borbu dovrši pobjedom. A nevjerna ljudskom snagom ne može se oprijeti Zlome. Njezin život mora biti ruševina.

Nije lako biti žena protivnica oca, majke, djeteta i Boga

U ovome svjetlu spoznaje mogu razumjeti i priznati ženin sveživotni tako bolni uzdah čiji se odraz često opaža na licu: „Nije lako biti žena.“ Na taj uzdah samo ljubav Boga Oca može dodati: „Ali, kćeri moja, zar u ovom vijeku na sve strane jasno ne vidiš da je mnogo teže biti nežèna, protivnica oca, majke, djeteta i Boga?! Ne slušaj ih što ti govore, nego gledaj kome slične postaju. A kako li je tek teško poslije smrti cijelu vječnost gorjeti u paklu i živjeti s onim tko te svojom mržnjom bez prestanka muči?!“

S ovim neka stane moja riječ. Čitatelju nek’ nadalje govori tišina iz koje će u poniznosti moći čuti živu Božju Riječ.

Rajko Bundalo / Žena Vrsna

Foto: Josip Ninković

Rajko Bundalo
Rajko Bundalo

Rođen 1949. godine u selu Hašani, završio je studij glume na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu. Od 1972. do kraja 2014. godine radio je kao stalni član glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih. Kao obraćenik gostovao je na mnogim tribinama i bio voditelj duhovnih obnova u velikom broj župa u domovini i nekim hrvatskim katoličkim misijama u Kanadi i Europi. Pisac je do sada 10 tiskanih i rado čitanih knjiga duhovnoga sadržaja i svjedočkog iskustva, redovito podvrgnutih duhovno teološkoj lekturi uglednih svećenika. Na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu vodio je u dva navrata jednosemestralni seminar na temu "Brak u svjetlu kršćanske objave" i jedan semestar predmet retorike za buduće svećenike i teologe. Iskren je i duhovno revan kršćanin, svakodnevni pričesnik preko 30 godina. Član župskog vijeća i izvanredni djelitelj svete pričesti s biskupovim dekretom u svojoj župi. Jednom je ženjen otac šestero odrasle djece. Od malena je pisao, objavljivao i na javnim nastupima govorio posvuda rado slušanu vlastitu poeziju. Voli ljude i ljudi ga vole. Geslo mu je: "O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka."