Prije nekoliko godina, kolega s televizijske postaje gdje sam radila preminuo je.
Činilo se iznenada.
Znali smo da ima rak, izgledao je dobro pa je često bilo teško znati koliko je zaista bio bolestan i patio. U nekoliko mjeseci njegovo stanje se pogoršalo i preminuo je.
Gotovo dvije godine kasnije, druga osoba s televizijske postaje saznala je da joj ostaje samo nekoliko mjeseci života, i podijelila je ovu tešku vijest sa svima koji su ga gledali na televiziji zadnje desetljeće.
Još uvijek se sjećam kako odvažno i hrabro iznosi ove poražavajuće vijesti.
U ovako beznadnoj situaciji ponosno objavljuje svoju vjeru u Boga – potpuno miran govoreći: „Vjerujem da sam u Božjim rukama. Miran sam jer znam da će se On brinuti o danima koji slijede. Cilj mi je provesti ih što je bolje moguće.“
Prijateljica je podijelila dalje ovaj video i rekla je nešto čega se uvijek sjetim – izrazila je žaljenje što nismo dijelili više beznačajnijih životnih poteškoća, naših borbi, više patnji, više kušnji… Da jesmo, to bi bila istinska prisnost i dijeljenje tereta jedni drugih.
Sama to nisam mogla bolje izreći
Sve patnje kroz koje prolazimo i problemi s kojima se borimo – mogu nas izolirati.
Ali postoji i drugačiji izbor, ako se otvorimo onima oko nas i dopustimo im da znaju kako smo.
Ne moramo proživljavati sve to sami. Ne bismo trebali.
Odnedavna počinjem primjećivati da što sam više otvorena o svojim patnjama, često čujem brz odgovor: „I ja također.“
Svi imamo neke svoje vlastite patnje: bolest, stres, probleme kod kuće. Zašto ne podijelimo svoj teret i pozovemo u svoju nutrinu ljude koje volimo? Zašto ne podijelimo naše terete s njima, također, njihove s nama?
Moja buduća šogorica lijepo kaže: „Ako voliš drugu osobu, njene patnje te duboko pogađaju – bez obzira je li uzrok potpuno razumljiv ili očigledno besmislen. Podrijetlo tegoba? Beznačajano. Ti ljubiš, i tvoje srce žudi da zacijeli rane.”
„Ako ne voliš osobu koja pati, njena patnja te odbija. Opredjeljuješ se racionalizirati ju ili ju umanjiti ili oboje; oni su na neki način odgovorni za svoju tešku nesreću, ili pretjeruju, ili oboje.“
Mislim da se svi slažemo da svijet danas vapi za mnogo više suosjećanja i milosrđa, jer izgleda da toliko mnogo ljudi pati – možda još i više, samo mi to ne znamo…
Kratko: „Kako si – stvarno?“ može ovo promijeniti, mislim – nadam se.
Pokušajmo više dijeliti – staviti u zajedništvo naše terete i terete onih koje volimo
Ako ne možemo olakšati njihovu bol i patnju, možemo barem sjediti u tišini takve patnje i ponuditi rame za plakanje. Možemo im barem osvijestiti da smo tu sad i ovdje za njih. Tako mi je žao što patiš. Bit ću ovdje za tebe, s tobom, zajedno ćemo proći kroz ovo. Drži se, prijatelju… Uvijek postoji nada.
Sveti Ciprijan iz Kartage pisao je (AD 250) papi Korneliju i rekao je : „Sjetimo se jedni drugih, ujedinjeni umom i srcem. Molimo neprestano, vi za nas, mi za vas, s ljubavlju koju dijelimo preživjet ćemo napore ovih velikih kušnji.“
Annie – Catholic Wife Catholic Life
Prevela: Slavica Zubić Krišto
Foto: Unsplash
