Mi smo sasvim običan mladi bračni par, Dalija i Bojan. Ništa specijalno. Ali ono što Gospodin čini za nas i u nama toliko je vrijedno i milosno da ovo svjedočanstvo dajemo Njemu na vječnu slavu i čast!
Prvi put sam pogledala sebe kao ljubljeno biće
Par smo koji se upoznao u mladim školskim danima. Ludovali smo i živjeli svjetovno. Bog nam baš i nije bio blizak. Živjeli smo, po sadašnjim standardima, normalan život – zajedno, u grijehu. Radili, družili se i planirali zajedničku budućnost koja, doduše, nikako nije dolazila na red. Ni brak ni djeca. Za sve je postojala izlika i na kraju bi sve ostalo na planiranju i željama. Nakon otprilike 13 godina hodanja tijekom kojeg je bilo lijepih i manje lijepih trenutaka, ja sam se emocionalno polako približavala dnu. Duša je vapila. U tom periodu dogodilo se jedno putovanje na kojem sam upoznala mladića kojim se Gospodin poslužio da me malo privuče k Sebi. Tu se dogodio onaj preokret – srce se okrenulo u tijelu i krenulo u potragu za spasenjem!
Taj period traženja i previranja trajao je nekoliko mjeseci. Unatoč mom izbjegavanju i opravdavanju, Gospodin se spremao izvesti veliki makeover na mom slomljenom srcu i ranjenoj duši. Došla sam u Tabor na obnovu. Sama. Nikada prije nisam čula za to mjesto niti za bilo što što se tamo događa. Puna straha, ali gladna spasa, zavukla sam se u zadnje redove i čekala. Čekala svoj povratak Kući. Ljubljeni Gospodin se poslužio svime da me tada slomi do kraja, obnovi, iscijeli i napuni čistom, bezuvjetnom i radosnom ljubavlju. Svu ljagu, grijehe, poroke, svu moju bludnost, bolesti – sve je to Gospodin ponio na Svojim leđima i ostavio me pred ogledalom same sebe. Slobodnu. Ostavio me da prvi put pogledam u sebe kao ljubljeno biće. Da gledam u novo srce. Novi početak. Novi život. Slava Mu i hvala na tome!
“Slomio je i njega..”
Nakon moje životne promjene, tog Gospodinovog brzopoteznog i premilosnog zahvata, došao je red da to sve podijelim sa svojim dečkom, da vidimo što ćemo dalje. Naime, život u grijehu za mene više nije bio opcija. Samo čistoća i brak. Gospodin je to toliko duboko usadio u moje srce da ništa drugo nije dolazilo u obzir. Nakon što sam mu ispričala sve što sam proživjela, mom dečku baš ništa nije bilo jasno. Ipak, iz ljubavi je pristao na sve. Tad je Gospodin ponovo snažno zakucao na vrata srca, ovaj put Bojanova. Slomio ga je na klanjanju u Bazilici Srca Isusova, polako vodio i pripremao. Nakon 10 godina pristupio je sakramentu svete ispovijedi! Koje li milosti!
I tako je sve krenulo…
Devet mjeseci života u čistoći učinilo je da se počnemo istinski i u potpunosti voljeti
Nakon 13 godina veze u grijehu, moj Bojan i ja živjeli smo čistoću punih 9 mjeseci, do vjenčanja.
I znate što? Tih devet mjeseci najljepši su i najradosniji period naše duge veze! Mi smo se, zapravo, tada počeli istinski i u potpunosti voljeti. Tada smo iskreno pogledali jedno u drugo cijelim svojim bićem, srcem i dušom te prihvatili sve ono što imamo i što jesmo. Novim zajedničkim pogledom gledali smo u svog Spasitelja i Otkupitelja, u svog Isusa. On je tada postao središtem svega što danas živimo.
Na tom putu zaručništva, nakon svakotjednih odlazaka u Tabor, Gospodin nas je poveo da pronađemo duhovnu obitelj. Doveo nas je na Kamenita vrata – u zajednicu Srce Isusovo i to na poziv onog dragog mladića s početka priče koji je posadio sjeme Gospodinove ljubavi u moje srce. Ono što smo primili u Zajednici je neprocjenjiv dar i milost našeg Gospodina i Majčice pred kojom molimo. Isus se poslužio svim predivnim dušama gore i obasuo nas brojnim blagoslovima na našem putu do braka. To zajedništvo, ljubav, podrška, radost i molitvena potpora veliki su darovi koje smo primili. Gospodin nam je kroz to htio pokazati kako živjeti i svjedočiti sve ono primljeno.
Nastavak ove priče pokazuje kako je obraćenje naših srca i života Gospodinu poslužilo samo kao početak Njegovog djela, kojim nam je htio pokazati kako od samog početka zna što će s nama, kako je život blagoslov te kako je on prepun ljubavi i brige za nas. Samo čeka da mu kažemo: „DA, Isuse, evo me! Upotrijebi me. Tvoja Volja neka je uvijek ispred moje.”
U prvim mjesecima braka žarko smo molili samo na jednu nakanu
Kako i priliči mladom kršćanskom bračnom paru, nas dvoje smo redovito odlazili na mise, hodočašća, obnove, susrete. Vapili smo za Gospodinom i novim spoznajama, žeđali za Pismom. Živjeli za prilike za slavljenja, klanjanja, evangelizaciju. Gospodin je baš bio milostiv u tom periodu i stvarno nas je držao na Izvoru.
U tim prvim bračnim mjesecima jedina snažna molitva bila je ona za dijete. Kako su meni, još u nekim danima mladosti, rekli da imam 10% šanse za začeće i kako se prvih mjeseci braka to pokazalo vrlo mogućim, silno smo, zajedno sa puno dragih ljudi, molili na tu nakanu.
Srčano smo to nosili Gospodinu i Majčici pod noge i svim srcem vjerovali u Njegovu milost. Uslijedilo je vrlo emotivno i iscjeljujuće hodočašće Majčici u Međugorje. Suprug i ja smo uvjereni da je Njezin zagovor za nas i naše dijete tada bio predan Sinu i da je to bilo to! Jednostavno smo to osjećali, nosili u svojim srcima i bili strpljivi. Istinski smo vjerovali Onome koji je nebrojeno puta iskazao koliko nas ljubi i kako kad daje – daje u izobilju!
Dijete rođeno s križem bolesti nosilo nas je svojom borbom
Nakon 2 mjeseca Gospodin se proslavlja stvarajući novi život u mojoj utrobi! Slava Ti i hvala, Kriste! Molitve su bile uslišane, išli smo hrabro dalje. Kako je bilo dosta komplikacija u trudnoći, do samog kraja smo bili potrebni molitve i ljubavi. Tu je naša zajednica opet pokazala koliko je prepuna empatije, koliko, uz Gospodina, ljubi svoga bližnjega i daje se u ljubavi za svaku dušu koja dolazi i vapi.
U kolovozu 2015. godine, rodio se naš Tobija. Božji i naš ljubljeni sin. Naš borac i velika hrabrica koji je od rođenja ponio svoj križ bolesti te ga učinio svetim svojom borbom, radošću i neopisivom željom za životom! Njega je Gospodin upotrijebio da donese blagoslov svima koje susretne, da mami suze radosnice i osmijehe. A nama je pokazao što je život i kako se živi. Nosio nas je svojom borbom kroz sve terapije koje je prošao i koje su još pred njim. On je ta malena hodajuća Božja radost zbog koje srce jače i zahvalnije kuca. On je to izmoljeno djetešce, voljeno i željeno od samog trena začeća. To mrvičasto srce, koje je snažno zakucalo pod srcem svoje majke i danas snažno želi živjeti.
Tobijina bolest pretočena je u milost
I ne, neću vam reći da je uvijek lako prolaziti kroz sve to. Gledati svoje ljubljeno dijete kako se muči, kako plače i prolazi kroz sve silne pretrage i preglede. Ali onog trenutka kada smo sve ovo prihvatili kao Božju volju, tada se sve pretvorilo u blagoslov. Progledali novim očima, osnažili se i još više učvrstili u vjeri. Povezali se još više kao obitelj i kao supružnici. Gospodin je Tobijinu bolest pretvorio u izvor milosti i kada smo naučili zahvaljivati Mu na svemu, On je sav uloženi trud, rad i patnju pretvorio u današnji divan napredak našeg djeteta.
Dug je put pred nama, ali hrabro idemo dalje, potpuno se pouzdajući u Njegovo vodstvo i radujući se svakom, i najmanjem, koraku naprijed.
Novi život i nova dijagnoza
Koliko je On divan kad daje i koliko milostiv onima koji Ga ljube, potvrdila nam je nova vijest o začeću! Dolazi nam još jedno djetešce. Bili smo jako radosni radi spoznaje da Gospodin ima toliko povjerenja u nas da nam daruje još jedno biće!
Na prvom pregledu srčeko se još nije vidjelo, bilo je prerano. Idući put je srce hrabro kucalo. Međutim, ja sam se „smrznula” na riječi doktorice da nešto nije u redu. Govorila je o organima i njihovu rasporedu te o polidaktiliji, odnosno da bebica ima 6 prstiju. To je bilo i vidljivo na UZV slici koja se i danas nalazi u mojoj trudničkoj knjižici.
Kad sam dijagnoze prenijela mužu, bili smo dosta loše. Ne toliko radi nas, koliko radi bebice jer nismo htjeli da prolazi isto što i Tobija. Bilo nam je žao, ali nismo toliko pali i obeshrabrili se da bismo posumnjali u Gospodina. Ja sam samo vapila za mirom. Da to sve posložim u srcu i prihvatim kao Njegovu volju. I baš sam tada rekla mužu da mi je potrebno nekoliko dana mira da se dovedem u red da bih mogla biti dobro. I dogodilo se to da sam morala odležati dva dana u bolnici na zaraznom odjelu. Dva teška dana za fizičko tijelo, ali krjeposna i milosna za duh! Gospodin je u svom stilu iskoristio priliku da daruje potrebno. Tada sam puno razgovarala sa svojim Isusom i stvarno od srca, istinski sve prihvatila. Sve dijagnoze i sve ishode.
Gospodin je uslišao naše vapaje!
Bila sam u potpunom miru i spremna za novi pregled kod jednog vrsnog dijagnostičara, po preporuci moje liječnice, koji je trebao potvrditi ili opovrgnuti njezinu dijagnozu. Po dolasku, liječnik je pregledao sve nalaze i dijagnoze na koje se sumnja te predložio da napravim probir. Ja sam odbila tad i potom još dva puta kada me pokušao nagovoriti podsjećajući na dijagnozu s kojom sam došla. Prije nego je započeo sa UZV pregledom pogledao me duboko u oči i pitao: “A što ako je dijete bolesno?”
U tom trenu obuzela me takva snaga da sam mu rekla: „Znate što? Ja toliko vjerujem dragom Bogu da ću prihvatiti bolesno i svako dijete.“ Potom je izjavio da me neće više mučiti i krenuo sa pregledom. Brojali smo prstiće i gledali organe i sve je bilo u redu! Doktor je rekao da je beba potpuno zdrava i da nam stiže još jedan sin! Ne mogu vam opisati radost i zahvalnost koju smo tada nosili u svojim srcima. Gospodin se opet proslavio! Uslišao je naše vapaje i molitve dragih ljudi koji su tada molili na tu nakanu i jedini s nama dijelili te spoznaje.
Trudnoća je do samoga kraja protekla vrlo blagoslovljeno i u milosti lišena bolova, a tako je i završila. Porod je izmoljen, pomazan i prikazan, a rezultat toga bilo je divno iskustvo donošenja novog života na svijet! Teodor nam je stigao u ožujku 2017. godine. Naša mala kiflica, naša nova snaga i mir, naš novi izvor ljubavi i radosti! I da, potpuno zdrav! Kakav blagoslov i kakva neizmjerna radost!
On čini sve novo, nama nemoguće, te obilno natapa blagoslovima
Gledamo svoja dva sina, Božja dva mala čuda, dva srca koja je Gospodin poželio prije nas samih i divimo se tom nedokučivom svjedočanstvu Božje ljubavi!
Od nas dvoje, koji smo bili predaleko od Krista. Koji nismo zašli u crkvu ni radi reda, a tolike godine odbijali prihvatiti djecu kao dar. Koji smo kontracepcijom ubijali i rušili dostojanstvo života. Koji smo tako olako i prazno živjeli, živjeli od svijeta i za svijet. Od nas takvih Gospodin učini ovo!
Preokrene dva života naopačke, učini sve novo i proslavi se u svoj svojoj punini – stvarajući dva nova života, dva dragocjena blagoslova, dvije duše koje dišu stvorene od Boga i za Boga.
Život je blagoslov – poštuj ga, prihvati i ljubi iznad svega kao najsavršeniji dar Trojedinog Boga!
I vjeruj. Duboko vjeruj! On je taj koji čini nemoguće i nezamislivo i još k tome to sve obilno natopi ljubavlju, mirom i blagoslovom!
Hvala Ti i slava, Kriste ljubljeni!
Tebi neka je svako slovo na čast i radost!
Obitelj Pleša – Žena vrsna
Foto: Jade – Unsplash
