Kažu da u SAD-u sedamdeset posto ljudi trpi od prekomjerne težine. U zadnje vrijeme čitamo da se i Hrvatska pridružila svjetskoj epidemiji pretilosti. Među razlozima tog fenomena nalazi se i manjak razgovora za obiteljskim stolom. Sve više ljudi jede dok gleda televiziju ili sluša glazbu. Mnogo ih jede s nogu. Većina ih jedu sami. Vratimo se prvom razlogu: manjak razgovora za obiteljskim stolom.
Obiteljski stol trebao bi biti mjesto blagovanja, ali i razgovora
Razgovor je velika stvar. Ne može svatko razgovarati i ne može se sa svakim razgovarati. Razgovor kojem nedostaje iskrenosti, s vremenom postaje naporan. S čovjekom kojeg ogovaram, s vremenom razgovor postaje nemoguć. Ako osuđujem jednog člana obitelji, a ne tražim pomirenje, nemoguće mi je s njim uživati u razgovoru. Uvjet za razgovor je gledanje licem u lice, a ne može se gledati u lice onoga kog se prezire. Ili mrzi. Ili ne prihvaća. Ili odbacuje. Jednostavno rečeno, za razgovor je potrebna međusobna ljubav. Pomirenost. Oproštenje. Prihvaćanje.
Vratimo li se korak nazad: imamo potrebu za Onim koji prije nama oprašta. Za Onim koji prije nas ljubi. Pomiruje sa Sobom. Za Onim koji nas hrani Sobom. Iskustvo opraštanja ne dolazi slučajno niti raste spontano iz nas. To je iskustvo koje dobivamo na dar. On je nas prvi ljubio. On je nama prvi oprostio. Oprošteno mi je, pa opraštan. Ljubljen sam, pa ljubim. Prihvaćen sam, pa prihvaćam.
Koliko bi se problema utopilo u toplim obiteljskim objedima punim iskrenog razgovora
Sigurno da je uzrok pretilosti i loša hrana, i stres, i agresivne dijete, i tempo života, ali koliko bi se toga otopilo u toplim obiteljskim objedima punim iskrenog i jednostavnog razgovora. Obitelj je poput čvrste piramide koja izdržava sve pustinjske i ine oluje. Obitelj zasnovana na čvrstom temelju Onoga čija se riječ sluša i izvršava. Onoga koji je Riječ. Riječ Očeva. Riječ puna opraštanja i ljubavi. Puna Duha Svetoga.
Isto vrijedi i za bulimiju i anoreksiju. Kad me drugi uvjetuje ili ja drugoga uvjetujem, ne može se jesti. Život mi se povraća.
Kad malo zađemo u povijest, vidimo da je današnja obitelj nastala na židovsko-kršćanskom tlu. Iščeznućem kršćanstva, iščezava i obitelj. A dobrim dijelom iščezava i razgovor. I na kraju, iščezava čovjek. Blaženi Ivan Pavao II. vikao je diljem svijeta ovu rečenicu: Tamo gdje se odbacuje Bog, iščezava čovjek!
Kršćanstvo je iz grčkog svijeta prihvatilo krepost umjerenosti. Ničega previše. Ničega premalo. Ni previše jela, ni premalo jela. Tako i s pićem. Tako i s razgovorom. Tako i s molitvom. Tako i s radom. Tako i s televizijom. Internetom. U sredini je krepost. Duh Tvoj dobri nek’ me po ravnu putu vodi!
don Šimun Doljanin – Žena vrsna
Foto: Tima Miroshnichenko – Pexels
