Dragi Isuse,
Jedva sam dočekala pisati ti o njima – slučajnost ili ne – baš u tjednu kada slave dane dolaska na ovaj svijet. U svojoj promisli darovao si mi mamu i tatu, koji su odlučili prihvatiti me i pokušati odgajati u vjeri. Ali… dobro znaš koliko dugo ih krivim za sve ono što sam ja sada. Usplahirena na svaki iznenadni zvuk, spremna za slom na prve naznake svađe. Još uvijek se tresem kada netko ide „protiv“ mojih ideja. Još uvijek rane bole.
Ne izbjegavam više odlaske kući gdje me čekaju prerano naborana lica i već odavno iscrtane, pretvrde ruke, iako, moram ti priznati, jako mi je teško. Boli činjenica da sam sve ove godine zamjeranja bijes usmjeravala prema njima, a u biti sam bila ljuta na sebe. Jer ih nisam znala prihvatiti, takvima kakvi jesu. Jer sam ih se sramila. Jer se još uvijek borim s tim da ih ne mogu promijeniti i učiniti ih onakvim roditeljima kakvi su mi trebali dok me svijet gazio.
Trpila sam, ali sad znam…
Kući… sada znam da su oni u mojoj kući, iako imam svoju novu obitelj. Kući sam stalno strepila od svađanja i svaki put pokušavala zaustaviti paljbe i preklinjala da se rastave. Sada znam da su mi dali najbolju lekciju koliko je sakrament jak i neraskidiv.
Mrzila sam dane kad bi tata pio i vozio, a to je bio svaki dan – živjela sam u strahu da će poginuti. Sada znam da su ti trenuci dječje molitve najiskreniji razgovori koji su me doveli do toga da i sada komuniciramo.
Mamino zanemarivanje vlastitog izgleda i kuće, stalna neraspoloženost i ono: „Sjetit ćeš se ti mame!“ sada su tako lako shvatljive – ta i sama sam mama. Sada znam kako je briga o tome kako ću izgledati svojoj djeci i mužu važna, da se baš i ne može u svakom trenutku sve držati pod kontrolom kao da je apoteka, i da je mama u stanju pretrpjeti kao nitko.
Neimaština i oskudijevanje osnovnim namirnicama – ne želim znati kako ih je tek to boljelo kada su htjeli, a nisu nam mogli dati. Sada znam cijeniti i najmanje sitnice.
Bilo je kući puno ružno izgovorenih riječi, uvreda, nervnih slomova, hitne, suza i vapaja, ali Isuse, u glavi mi vrište oni lijepi trenuci tatine nježnosti dok bi nam s takvom pažljivošću češljao kose, mamin trud da nam omogući sve časopise i knjige, sate i sate vježbanja za školu. Pamtim naše izlete, rijetke trenutke bogatog stola. Pamtim odlaske u crkvu i tatu kako čita na mojoj prvoj pričesti. Pamtim nas na podu zagrljene i uplakane kako Ti vapimo. O, koliko toga pamtim…
Još ne mogu oprostiti sebi…
Boli me i tipkati ovo, suze klize dok sjećanja naviru. Jer još ne umijem oprostiti sebi grubost koju sam im priuštila, zidove koje sam izgradila – oni su samo priprosti ljudi, bez neke velike škole, emocionalne inteligencije i svega što roditelji u stručnim knjigama imaju, godinama nezaposleni. A opet, imaju četvero obrazovane djece, diplomiranih s nagradama i pohvalama. Kako je moguće?
Ta Bogu ništa nije nemoguće! (Lk 1,37)
Znamo, pak, da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova, te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje, pak, predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi. (Rim 8,28-30)
Hvala Ti za mamu i tatu – dali su mi najvažnije
Znaš Isuse, zadnji put kad sam krenula od kuće prema doma, plakala sam tako jako. Sretna i tužna podjednako. Tužna jer ne znam pružiti više ljubavi i razumijevanja, a sretna jer sam se nakon toliko godina oslobodila okova okrivljavanja da su mi oni bili dužni dati nešto više od života i vjere. I dok sam se s okupanim licem vozila shvatila sam da me moji roditelji i sada uče lekciju života: Bog je taj koji odgaja. Uzalud mi sve knjige i predavanja, brige i nastojanja, ključ je u predanju Tebi. I možda oni nisu znali/mogli dati više od onoga što su dali, možda sam osakaćena za neke normalne uvjete razvoja, shvaćam da su svoje poslanje izvršili u onom trenutku kad su me prihvatili i dali mi život i prenijeli dar vjere.
Blagoslovi ih, Gospodine, i očisti ih od svih mojih zamjeranja i napada. Poživi ih, Gospodine, da se naučim ljubiti ih i gledati Tvojim očima. Hvala ti za dar života moje mame i moga tate i hvala ti što su baš oni moji roditelji.
Voli te tvoja Rahaba
Rahaba – Žena vrsna
Foto: Amanda Belec – Unsplash
