Dragi Isuse,
mjesecima već nisam kraj svojih roditelja, a u srcu mi tjeskoba. Znaš, kada pomislim na njih plače mi se. Prekopavam po sebi da nađem razloge zašto me toliko bole i ne pronalazim ništa osim svog nepoštivanja prema njima.
Kad zaklopim oči u Tvojoj prisutnosti i pomislim na svog oca i majku, zaplačem iste sekunde. Srce se strese i uragan osjećaja me obori i u drugom trenutku sam i bijesna i jadna.
Znali su da sam dijete koje ih mrzi
Boli me Isuse što čeznem za njihovim zagrljajem, a nemam ih hrabrosti zagrliti. Sablažnjavam se Isuse svojih prigovora i riječi koje im govorim, a srce bi im pjevalo hvalospjeve. Gušim se Isuse jer mi nedostaju, a tu su i živi su, a ja ne znam kako ih ljubiti. Njihove ruke nikada nisu bile grublje, ali vidim ih kao mekano perje koje bi zaštitilo moje nježno srce. Umorni su i ranjeni, a ja ih podsjećam na sve ono što su pogriješili. Na njegova pijanstva, na grube riječi pogrde, na sve svađe s mojom mamom, na sve strahove kada zalupi vrata i ode u nepoznato.
Znaš, još se sjećam kako smo kao malene, seke i ja držale svetu sličicu i molili se da tati ništa ne bude. Hvala ti što si ga sačuvao toliko puta!
Ona me nikada nije znala ljubiti bez kritiziranja, nije me znala saslušati, nije primijetila da me maltretiraju i tuku, nije primijetila da tražim pažnju opijajući se i tražeći ljubav kod drugih. Nisu znali da im se dijete pokušalo ubiti, nisu shvaćali da sam umorna od neimaštine i rada, nisu reagirali kada sam pred njima dobila više živčanih slomova, nisu se potrudili ni oko mog vjenčanja…
Isuse, nauči me ljubiti
Znali su da sam dijete koje ih mrzi i sasipa im u lice mane, propuste i grijehe; kći koja vidi trn u svakom njihovom postupku; dijete kojemu nije odgovarao način kako se ponašaju, jedu, oblače, pričaju, žive i dišu. Bojali su me se, kao i ja njih kada sam bila mala.
Krivila, krivim ih za sve… A ne želim. Boli me Isuse jer ih ne znam ljubiti, a želim svim srcem. Želim biti slobodna.
Moj tata nije kriv za rat i nepravdu koja je od njega napravila nešto što nije. Sretna sam jer je pobijedio svoju najveću ovisnost i postao moj najveći heroj. Moja mama nije kriva za to što nije primila ljubav na pravi način i nikada je nije znala dati. Ona je neuka žena koja je svoje ruke, noge, život i ljepotu žrtvovala za svoje kćeri, to je njen jezik ljubavi.
Isuse, ne želim ih i dalje izbjegavati, ali to činim. Moje rane se tek hlade i strah je prisutan. Od samoće, od ranog odrastanja, od tog što sam bila roditelj roditeljima. Bojim se…Molim te, daj mi snagu da ja njih zagrlim, da ja njih razumijem, da budem njima sve što oni meni nisu. Hvala ti za moje roditelje koji su mi dali život i vjeru u Tebe – dva dara koja nemaju cijenu. Hvala ti što si u svojoj promisli mene posudio njima!
Podari mi milost i nauči me ljubiti!
Tvoja Rahaba
Rahaba – Žena vrsna
Foto: Debby Hudson – Unsplash
Rane nastale emocionalnim i psihičkim zlostavljanjem teško zacjeljuju, pogotovo ako su ih nanijeli roditelji. O tome kako poštovati roditelje i oprostiti emocionalno zlostavljanje, te je li je to uopće moguće možete pročitati ovdje.
