Bol. Biti prijatelj boli.
Biti prijatelj smrti.
Biti joj blizak.
To znači biti blizak životu. Jer, život je umiranje. Neprestano. Od utrobe. Od prvog dana. I to znači biti slobodan. Slobodan od svojih fiksacija: želim takvog muža, takav brak, takvu obitelj, takvu djecu, takvu kuću, takav auto, takav ručak, takav nos, takve nokte…
A nemam i zato sam nesretna.
Nesretna zbog svega toga što nemam. Nesretna jer se tako bojim da to neću imati, da to neću postići, da neću uspjeti. Tolika nesreća zbog svega što nemam. A tako malo sreće zbog onog što imam. Od nje ne vidim, ne čujem, ništa oko sebe. Toliko zauzetosti u pokušajima da postignem ono što nikad neću imati. Toliko opterećenja brigama zbog budućnosti koja se nikad neće dogoditi.
Izmiče mi sada.
Izmiče mi plač moga djeteta zbog želje za djetetom kojeg nemam. Izmiče mi tjeskoba zbog nenapisane zadaće jer želim da mi dijete bude savršeno. Savršeno kao što sam ja savršena u vlastitoj glavi. I samo tamo. I zbog toga jad jer kako to da se baš meni sve to događa, kako baš ja ne uspijevam, kako baš ja ne mogu i nemam, a tako sam savršena: samo u svojoj glavi.
Samo tamo.
A prazna sam i šuplja i ne vidim koliko je veliko da me netko voli, da me male ruke grle, da se netko i na mene ljuti jer se ne želim iščupati iz fiksacija koje sam stvorila. Jer se ne dam mijenjati. A danas vidim. Danas znam. Sutra ću opet misliti da trebam biti netko drugi, da mogu imati ono što nemam.
Opet ću biti nesretna.
Zaboravit ću ponovo kako je slatka bol, kako liječi. Kako se ne trebam bojati ničega. Ni smrti. Jer ona je bliska, topla, opipljiva. I opet ću zaboraviti prepustiti se, opet ću loviti pijesak u šaku i plakati jer curi, jer mi na kraju ne ostaje ništa. Jer se ni za što ne mogu uhvatiti.
A trebam samo biti, samo disati.
Živjeti za smrt, ne za život kojeg nema. Koji je stvaran samo u mojoj glavi. Pravi život tek dolazi. Mora se roditi kroz smrt. Ovdje samo dišemo. Dišemo dječju zadaću. Dišemo dnevni raspored. Dišemo ručak. Dišemo suđe. Dišemo rublje koje se ne suši. Dišemo pokvareni frižider. Dišemo vlažne zidove. Dišemo novi auto. Dišemo dječje cviljenje.
Dišemo.
Jesmo i puštamo se bez borbe za svoje želje. Bez tjeskobe za sutra koje i tako nemamo sad. Jer sve će proći. Uzet ću svoju bol pod ruku kao najbolju prijateljicu. Zajedno ćemo se smijati nečijoj tuđoj djeci. Zajedno ćemo šutjeti dok nas gledaju plave oči koje ni same ne znaju što žele. Zajedno ćemo znati prepoznati trenutak kada šutjeti, kada govoriti.
Kad reći da, a kada ne.
Zajedno ćemo odgajati djecu za disanje, za sada. Bez žurbe. Bez vike. Bez gorčine kad ne uspijemo. Kada od nas traže ono što ne možemo. Zajedno ćemo podnijeti tuđa razočaranja. Zajedno ćemo se smijati dok plačemo. Bol i ja.
Bol križa. Bol umiranja.
Bol odricanja od želja. Bol koja je i smrt i rađanje.
Disat ćemo smrt stalno, svaki dan. Jer smrt je rađanja, a rađanja nema bez boli. I smrt je život. Jedini, pravi, vječni život. Sada koji je postao vječni sada. Disanje, disanje, do zadnjeg daha. Do vječnosti.
Snježana Šudić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
