Čovjek ima nutarnju potrebu za štovanjem
Dubinskom psihoanalizom E. Fromm je došao do same jezgre ljudske psihe i tu pronašao čovjekovu neodoljivu potrebu za odanim štovanjem. To je nazvao religioznošću, premda je on samoga sebe smatrao ateistom i marksistom. U isto je vrijeme S. Weil, francuska Židovka, pisala da čovjek štuje Boga ili idole. Po njoj čovjek ne može stajati na ničijoj zemlji. Naša potreba za odanim štovanjem nas privlači Bogu ili ideji, genijima, idolima, novcu, modi. Nečemu čemu se možemo cijelim bićem predati.
Uvijek smo nečemu odani – ili Bogu ili idolima
Kada se vratimo prorocima, nalazimo isti ključ. Oni su stalno tjerali narod da ostave idole koji ih ubijaju i priklone se Bogu živomu i jedinomu. Narod je pod Sinajem napustio Jahvu i odmah se okrenuo zlatnom teletu. Svi narodi oko Izraela, štovali su idole. I danas je isto stanje. Nikada nećemo naći čovjeka koji nije nečemu ili nekomu odan. Izdajući jednog, priklanja se drugom. Nikada ne stoji apsolutno slobodan. Nereligiozna. Neusmjeren. Bez nekog predanja. Štovanja.
Liberalnost nas liši slobode – ona je sama po sebi idol kojem se neki odlučuju klanjati
Idoli uvijek ostavljaju dojam neobaveznosti. Recimo, onaj tko je predan liberalnoj ideji, živi u nekom prividu slobode. Premda joj je predan i ona ga zaokuplja i ne dopušta mu da prihvaća mišljenja koja nisu u skladu s tom idejom, on isto živi uvjeren da je slobodan od liberalnih ideja. Ali nije istina. On religioznim srcem štuje tu ideju/idola i povjerava joj život. Crpi iz nje smisao i svjetlo. Orijentaciju. Ispunjenje.
Suprotno tomu, štovanje jedinoga i istinskoga Boga, ostavlja u nama osjećaj sputanosti. Mi znamo da je to zbog varke koju nosimo u sebi, a koja je u nas ušla đavolskom zavišću, i da je stvarnost suprotna. Odano štovanje oslobađa našu jezgru i omogućuje joj da se do kraja razvije. Danas se sve više razvija duhovna psihoanaliza koja otkriva ljekovitost zdrave religioznosti.
U Bogu se krije bit našeg postojanja
Rasipni sin je izdao oca. Otišao je od njega, ali se ubrzo našao u raljama idola. Oni su ga ostavili napola mrtva. Isisali su iz njega jezgru. Tada je došao k sebi. U sebi je otkrio sliku oca. Dobrog i milosrdnog. Živog i istinskog. Oca koji ne zarobljava nego oslobađa. Čuva. Brani. Daje. To ga je pokrenulo na put prema kući očevoj. U susretu s ocem ponovo je zadobio radost. Ponovo mu je vraćena jezgra.
Sigurno da za dolazak do vlastite jezgre nije potrebna psihoanaliza. Dovoljno je iskreno priznaje stvarnosti. Priznanje izdaje. I priznanje ropstva. Već nas to vodi k obraćenju i vraćanju u kuću milosrdnog Oca. Jahve. Onoga koji jest. Boga jedinoga. Živoga.
Vrati se, dušo moja, u svoj pokoj jer je Gospodin dobrotvor tvoj!
don Šimun Doljanin – Žena vrsna
Foto: Mikael Kristenson – Unsplash
