Što mogu ponuditi ovom svijetu kada ne razumije?
Kako objasniti sebe, ništavnu i bijednu, sklupčanu kao u majčinoj utrobi dok se borim udahnuti zrak?
Tiho Te dozivam. To je jedino što mi ovakvi trenutci dozvoljavaju. Napokon.
Ali tišina je glasna i guši me i davi.
– Depresija nije bolest!
– Ti si samo nezahvalna!
– Pogledaj oko sebe što sve imaš, a što drugi nemaju!
– Srami se, nećeš da se boriš, a kao vjerna si Mu!
– Toliko ljubavi ti je dano, a ti kukaš!
– Izmislila si i umislila da si loše!
– Samo se prekrsti i bit će dobro.
Vrištim od glasova oko sebe i u sebi.
Ne mogu objasniti da kada me okuje ne snalazim se i ne poznajem osobu koja jesam.
Vapila sam Ti samo da me zaštitiš od mene same kada me posjeti i da ne pokušavam oduzeti život darovan.
I spasio si me. Od mene same. Puno puta.
Da samo na tren osjetim da me voliš, to bi dalo smisao mom besmislu
Veliki Četvrtak prije nekoliko godina, dok sam proživljavala još jedan živčani slom i s tobom se znojila i krvarila bez ijedne vidljive rane u Getsemanskom vrtu, uvjerena da se opraštam s malo razuma što ga ostade u meni, vrištala sam: Samo da osjetim na trenutak da me voliš. Samo to…
Godinama nakon evo me… obasuta Tvojom ljubavlju, okupana tvojom milošću, ali i dalje u borbi sa sobom i tom nekom čudnom pojavom koja ne smije postojati ako postojiš Ti.
Ali Ti me poznaješ i znaš da sama ne odlučujem za dan kada ću umjesto radosti na sebe navući pokrivač i zavući se duboko u neke nepoznate predjele.
Ti znaš koliko je borbe potrebno za izaći i obratiti se ljudima. Nastaviti sa svakodnevnim zadacima. Pojesti nešto. I disati.
Svaki udah dođe kao kazna.
A glasovi iznova zvone… – Ti si nezahvalna!
Dozvoli im razumjeti da je moja borba nevidljiva
O, Abba, ne molim te toliko za sebe u tim trenutcima koliko te želim zamoliti za one oko mene.
O, Abba molim te zaštiti moje najdraže od mene same i hladnoće koja ih ubija!
Daj im snage prihvatiti mene, takvu.
Izgubljenu, daleku, tupog pogleda, bez riječi na ustima.
Paradoks onoj osobi koja je jučer navečer pjevala na misi s najvećim osmijehom.
Dozvoli im razumjeti da postoje bolesti koje ne bole i nemaju recept za olakšanje simptoma.
Depresija nije napad koji se vidi, ali podmuklo uzima sve…
Meni ne uzima ništa dok i tu s tobom plačem i vrištim i lutam prostranstvima ništavila i straha čvrsto držeći Ruku koja zna da i ovaj besmisao ima smisao.
Tvoja Rahaba
Rahaba – Žena vrsna
Foto: Thomas Kelley – Unsplash
