Čovjek je par i sve ljudsko je u paru.
On zemljom hoda koracima što ih čine dvije noge trajno sjedinjene, a pred sobom s jatom svojih mališana – različitih prstića što od buđenja do sna uvijek s njima idu zajedno.
U tijelu mu se i organi nalaze u paru.
Dvije ruke obavljaju rad.
Svjetlost kroz dva oka oblikuje vid.
Kroz dva uha svoju službu izvršava sluh.
On i miris prepoznaje po paru dviju nosnica što ih doživotno sjedinjuje nos.
I srce mu u sebi ima dvije klijetke.
I pluća mu dišu kroz dva svoja krila.
I bubrezi mu na istom poslu zajednički čiste cijelo tijelo.
I mozak mu iz dvije polutke, sjedinjene istom lubanjom, prima osjećaje svakog dijela tijela pa svim organima uzvraća spasonosne podražaje pa čak i šire na sveopću korist tjelesnoga i duhovnog posla.
Iz dva testisa izlijeva se i čovječje sjeme, što ga jednakom čežnjom i dva jajnika
dočekuju da muž i žena u Božjem Duhu začnu ljudsko biće.
Iz dvije sise ženine on doji novorođenče.
A i muž na prsima ima dvije sise, iz kojih ne teče mlijeko, nego mlaz ljubavi vječnog Božjeg očinstva da žena mu i dijete budu trajno zaštićeni od naleta zla i nevolje.
Od sna i jave sastoji se astronomski dan u kojem čovjek živi u dva svijeta da, nakon noćnog susreta s Bogom, sutradan preda sebe i svoj nebeski mir.
Mladenačka ljepota duše
Nadalje ni sve ono što čini ljudsku narav ne nalazi se u stvjednom ljudskom biću, premda se na početku svoga vijeka pojavljuje svatko od muških sam i svaka žena sama. A iz te samoće isijava posebna ljepota kojoj nitko među ljudima odoljeti ne može. Nenačeta snaga djevičanstva svaku zloću miče pred sobom. Mladenački osmijeh razgaljuje srca svima, a njegov čedni stid nema ljage na sebi ni krivice u sebi. A tako je moćan da svim bestidnima obuzdava snagu nečistog govora.
Šuma nada postojano raste u svakoj mladoj duši. Nijedna joj se bogodana vertikala prelomiti ničim ne može, osim da sama pristane na grijeh. Dok ih tako mlade, stasite i zdrave promatra oko bilo kojeg očajnika, u srcu mu glas se Božji čuje: „Bit će nešto od ovoga svijeta! Dok je nevinosti, bit će i budućnosti.“
U toj početnoj životnoj samoći nitko ni od koga nije porobljen, da u slobodi svatko svoju donese odluku.
No, ta samoća nije udes niti osuda. Upravo ona svakog mladog muškarca i svaku mladu ženu kroz nevinost odlučujuće samoće usmjerava na iskorak ka drugome da popuni u sebi ljudski nedostatak i da sami sebe pretvore u dar kojem će se netko radovati pa poželjeti s njima biti zajedno.
Bez dvije duše što se prihvaćaju ne postoji radost čovječja
Baš kao što samotnom jeziku treba razgovor da bi bio shvaćen i prihvaćen pa traži uho koje će ga čuti, tako je svakoj ljudskoj jedinki životni parnjak u drugom dijelu ljudske naravi, u drugom i drukčijem ljudskom tijelu – u drugom spolu što najdubljim ih smislom upotpunjuje i spaja isto ljudsko sjeme.
Pri prvom susretu im se u pogledu sjedinjuje duh. Zatim im duše stapa u jedno njihov razgovor. Po ljubavi, koja ih je tako osmislila i u intimno zajedništvo dovela, tajnom spola prema Božjoj riječi, njih dvoje i jedno tijelo žele postati. Zato im se sve ljudsko nalazi i sjedinjuje u njihovu braku. Napokon iz takvoga njihovog jedinstva pojavljuje se i čitav ljudski rod.
Pokretačka snaga osame sa spolom je bitno sjedinjena. Njom se služi Stvoriteljev Duh. Njegovo je sveto djevičanstvo koje dvije osamljene duše različitog spola nenasilno uvodi u brak.
U tajnu para utjelovljuje se Božja istina o nama
Iz djevičanske čistoće Josipa i Marije ona u Isusu prima ljudsko obličje i pretvara se u Svetu Obitelj, zatim u svetu Crkvu i u zajedništvo svetih na nebesima.
Ova tjelesna priča o tajni para u mnoštvu organa, nedvosmisleno nas upućuje na čuvanje i njegovanje svetog bračnog i obiteljskog zajedništva, koje ima krunu u diljem svijeta proširenom bračnom i obiteljskom božićnom veselju.
Kao što čovjek nema tri, četiri, pet ili stotinu nogu, tako nije normalno niti je povezano sa životom imati tri, četiri, pet ili stotinu bračnih drugova ili kako se to kaže seksualnih partnera pa ni potajno u srcu. Svaka ta nakaza neminovno mora propasti.
Svaki nered na području spola, braka i obitelji, što ih nije stvorio čovjek nego Bog, neminovno navješćuje propast. O tom Božja Riječ govori ovako:
Jao onima koji zlo dobrom nazivaju,
a dobro zlom,
koji od tame svjetlost prave,
a od svjetlosti tamu,
koji gorko slatkim čine,
a slatko gorkim!
Jao onima koji su mudri
u svojim očima
i pametni sami pred sobom!
Jao onima koji su jaki u vinu
i junaci u miješanju jakih pića;
onima koji za mito brane krivca,
a pravedniku uskraćuju pravdu!
Zato, kao što plameni jezici
proždiru slamu
i kao što nestaje suha trava
u plamenu,
tako će korijen njihov istrunuti,
poput praha razletjet’ se pupoljak
njihov,
jer odbaciše Zakon Jahve
nad Vojskama
i prezreše riječ Sveca Izraelova. (Iz 5,20-24)
Rajko Bundalo – Žena vrsna
Foto: Pixabay
