Obično gdje god idem, većina djece je sa mnom. Takvi smo. Uvijek svugdje u čoporu. Svaki dan se susrećem s pitanjima. Neka su izgovorena, a neka tek neposlušno vire iz očiju prolaznika, poznanika, rodbine. Imamo šestero djece na zemlji, jedno na Nebu, a jedno je još skriveno pod mojim srcem. Pitanja su ista i jako jednostavna: zašto i kako. Pa vrijeme je da konačno kažem istinu.
Na početku svakog puta stoji križ
Na početku svakog puta stoji Križ. On se ne nameće. Tek ponizno i jednostavno pa čak i pomalo stidljivo me pita: „Hoćeš li me ponijeti? Hoćeš li me prigrliti da na meni počivaš, da poda mnom rasteš i po meni uskrsneš? Hoćeš li me?“ Kako da kažem neću? I ponesem ga. Ne znam što me čeka dalje na tom putu. Ne znam kuda idem ni kamo ću stići, ali znam da nisam sama. Križ je uza me, na meni i poda mnom. Dok koračam On osvjetljava put, grli me svojim pritiskom i podržava moju težinu. I idemo dalje. O da, ponekad se posvadim s Njime i ljutito ga vučem. I nije do Njega što tada poskakuje i urezuje se u moja ramena.
Kad smo odlučili ući u brak, onako mladi, govorili su: „Pa zašto tako rano? Uživajte u mladosti. Nije lagan bračni život.“ No oni ne vide kako nas križ gleda i smiješi se sjajucavo.
„Ali barem nemojte imati odmah djecu. Nemojte imati još djece. Nemojte imati previše djece.“ I tim „nemojte“ nikad kraja. A slobodu nude, kažu. Zar stvarno? A moj Križ ne govori nemoj nego hajde i nježno me gura naprijed bacajući svjetlo na moju stazu.
„Je li teško?“ Pa naravno! Nismo došli na odmor na ovu Zemlju, nego u borbu.
Ali znate što? Predivno je! Sloboda je u odabiru onoga što ti srce žudi, a samo križ poznaje najdublje tajne moga srca. I tvoga.
„Kako uspijevate?“ Ne znamo. Nismo sami. Raspeta nas Ljubav nosi.
Katarina Matijaca – Žena vrsna
