Bog progovara zajednici, ali i pojedincu. Pojedinac onda može izložiti zajednici što je doživio i kako je to interpretirao ostavljajući na slobodi slušatelju, odnosno čitatelju da odmahne rukom ili bude potaknut na promišljanje ili djelovanje. Naši subjektivni doživljaji Božjega djelovanja svakako nisu obvezatni za druge, ali mogu biti poticaj drugima.
Uočavanje Božjega djelovanja u osobnoj životnoj povijesti sklizak je teren. Vjernik interpretira događaje osobnog života oslanjajući se na biblijsko iskustvo Boga, nauk Crkve i snagu sakramenata – pogotovo krštenja. Molitvom i razmatranjem tj. živim odnosom s Bogom vjernik može proročki uočiti Božje djelovanje u događajima koji imaju svoju povijesnu vrijednost. Takvi zaključci često ostanu samo naši, nama jasni, a drugima često na podsmijeh i sumnjičavost ili ih pak sama Crkva prizna kao autentične, primjerice Marijina ukazanja.
Događaj koji slijedi može biti jedna obična slučajnost, splet okolnosti. Svakako spada u sferu mogućega. Stvari se mogu i umisliti, slučajno koincidirati, može se čovjek i prevariti. No što se mene tiče, a u pogledu opisa sljedećega događaja, niti je slučajnost niti sam išta umislio. Nikakva drugog kriterija osim gore navedenih i unutarnje sigurnosti da je to tako nemam.
Kada je krenula košarica za prikupljanje milodara, započela je borba u meni
Bio je petak, dan općine Lastovo i svetac zaštitnik mjesta sv. Kuzma i Damjan. Više od svega bio je to dan kada sam se popodnevnim trajektom vraćao natrag u Split nakon radnog tjedna provedenog u otočkoj osnovnoj školi. Kod kuće u Splitu me čekala supruga s malim djetetom. Računala je na moj sigurni povratak i još važnije, na moje preuzimanje kućanskog dijela obveza.
Toga dana nije bilo nastave, a slavila se misa u župnoj crkvi kojoj su prisustvovali mjesni uglednici, kao i dubrovački biskup, te nekolicina svećenika iz Marije Bistrice. Moj plan je bio: slaviti misu, odraditi ručak, stići na trajekt i petosatnom plovidbom se vratiti iz otočke idile u civilizaciju.
Za vrijeme svete mise bio sam pomalo dekocentriran i otuđen, mislima već na putu za doma. Kada je krenula košarica za prikupljanje milodara, izvadio sam novčanik i u njemu ugledao Stjepana Radića (200 kuna) i jednoga slavuja (1 kuna). Posegnuo sam za slavujem, a tada mi se dogodilo nešto što mi se nije dogodilo nikad prije niti poslije na takav način. Teško je to riječima opisati, ali radilo se o snažnom unutarnjem poticaju koji je došao nenajavljeno i zatekao me u mojem nonšalantnom posezanju za jednom kunom.
To je bilo jedino što sam imao i trebalo mi je osigurati povratak kući
Zanimljiv je bio to poticaj. Nisam se prepoznao kao njegov izvor, već kao da dolazi izvan mene istovremeno jak, ali ne prejak da mu se ne možeš oduprijeti. Danas interpretiram to kao Božji dodir koji potiče poštujući pritom ljudsku slobodu, jer kako bi se inače Jakov mogao boriti s Anđelom Jahvinim da je ovaj krenuo na Jakova svime što ima. Jakov ne bi živ dočekao jutro! U svakom slučaju iznenadni poticaj je u racionalnoj pojmovnoj sferi odjeknuo ovako: „Stavi Stjepana u košaricu i bit će sve u redu“.
To ne bi bio ni najmanji problem da to nije bio jedini novac koji imam za autobus i trajektnu kartu za povratak u Split. A netko će reći kako prosvjeta živi lagodno. U trenu sam se preznojio i vidio se kako objašnjavam ženi svoj suludi potez, nju kako uzdiše i koluta očima, prijatelje koji mi se rugaju ali i suosjećaju, sebe kako se sramotim žicajući od drugih novac za kartu i gubitak vjere i samopoštovanja koji bi uslijedio da sam zapeo na otoku do daljnjega. Dok sam ja bio obuzet vlastitim peripetijama, stigla je do mene košarica za prikupljanje milodara, a iz novčanika je nekako spontano odlepršao slavuj.
Poticaj je nestao kako je i došao, a ja sam ostao sam osjećajući se vjerojatno kao Petar koji se pretvarao pred sluškinjom kao da ne poznaje Isusa. Kažem Petar, jer mi se čini boljom usporedbom nego Juda Iškariotski, iako nisam ni sam siguran kome sam bio bliže. Juda je barem utržio više novca nego ja.
Košarica za prikupljanje milodara i nakon ručka mi je bila u mislima
Misa je završila, pošli smo na svečani ručak, a poslije ručka me župnik zamolio da njegovim automobilom biskupa i svećenike prebacim do uvale sv. Mihaela jer je po njih došao jedrenjak s otoka Korčule. Spremno sam se odazvao iako mi nije bilo ni do čega. Razmišljao sam o sebi i o vlastitim limitima istovremeno se optužujući i opravdavajući sam pred sobom, ali i pred Bogom. Optužujući dio vjerojatno nije bio samo moj, već i od meštra od zanata, hope you gues my name?!
Dopratio sam svećenike do jedrenjaka, a onda se jedan od njih, iz Marije Bistrice, iznenada zaustavlja kada je već zakoračio na brod i vraća se prema meni i bez riječi mi daje sto kuna. Ja ih u svojoj oholosti odbijam, a on ih ostavlja u automobilu i bez riječi odlazi. Koji su bili njegovi poticaji? Ne znam, mogu biti brojni, kako mistični tako i banalni. Važno je samo to da je tih sto kuna dovoljno za autobus, brod, kavu na brodu i još za solidnu napojnicu konobaru.
Ljevica sam ja, a desnica je Bog koji djeluje u meni
Nije riječ o političkom žargonu već o riječima Matejeva evanđelja: „Kada dijeliš milostinju, neka ti ne zna ljevica što čini desnica“. Kako ljevica može ne znati što radi desnica, pa nije čovjek u sebi razdijeljen?
U evanđelju inicijativu bi trebala imati desnica, a u mojem slučaju ljevica ne samo da ne zna što radi desnica, nego i vodi glavnu riječ tj. ne dopušta desnici da djeluje. Ljevica i desnica u simboličkom smislu označavaju odnos slabijega i jačega, onoga koji zna i onoga koji misli da zna, a ne zna ništa u kontekstu neke specifične situacije. Ponavljam još jednom – u specifičnoj situaciji, ne u svakoj situaciji, ne uvijek. Ljevica sam ja sam, moj način razmišljanja, moje projekcije budućnosti, a desnica je Bog koji djeluje u meni na način meni skriven i nedokučiv, potičući me da se s njime uskladim, da napravim nešto što nije racionalno (ljevica) i što samo Abrahamovska vjera (desnica) može pokriti.
Koja bi fešta od emocija i radosti bila da sam se odvažio
Ne gledam na navedenu situaciju kao test, niti Boga doživljavam kao nekoga tko me testira (pogotovo ako zna da ću pasti). To bi onda bilo zlobno, a daleko je Bog od svake zlobe.
Bila je to ponuda za napredovanjem i usavršavanjem – u vjerskom smislu, naravno. Ja sam je odbio, ali Bog me je u svojoj strpljivosti i dobroti kao i proroka Jonu nečemu podučio unatoč mojoj smanjenoj suradljivosti. Što sam spoznao? O vjeri je najlakše pričati, ali najteže ju je živjeti. Ne smatram se krivcem koji je trajno odbio i pohulio na milost Duha Svetoga, nego više kao onaj mladić iz Evanđelja po Marku koji se nije mogao odreći svega u jednom trenutku, ali ga Isus bez obzira pogledom zavoli. Ništa nije izgubljeno, samo je propušteno dobiti još više. Očito nije još došlo vrijeme da mi se oduzme i ono što mislim da imam kao u prispodobi o talentima.
Koja bi fešta od emocija i radosti to bila da sam se odvažio! Da sam dao sve što imam u tom trenutku, pola dana tjeskobno zdvajao i očajavao i na kraju bio spašen. Možda bih od radosti spontano i zaplesao kao Izraelci kada su prošli između vodenih bedema Crvenoga mora. Ovako, ostaje mi o tome promišljati i izvlačiti zaključke i nadati se da ću idući put ako ne plesati, onda barem cupkati na mjestu.
M. M. – Žena vrsna
Foto: Pixabay
