Oči u oči: Prenosimo li djeci vjeru ili bunt zakamufliran u religiozne obrede?

Vjeroučitelj Božo Barun nastavlja s nama promišljati o buntu djece prema vjeri. Kako se suočiti s tim problemom? Je li moguće tu situaciju pretvoriti u poticaj za osobnu i obiteljsku promjenu? Ako pristupimo ponizno, iskreno i ustrajno, oslanjajući se na Svetu obitelj kao uzor, moguće je.

60

Gdje smo mi roditelji pogriješili?

Nastavljamo naša promišljanja na temu obiteljskog života. Konkretno, o odgoju djece na temeljima katoličke vjere.Kao što znamo i kao što je rečeno, mnogi se roditelji zabrinuto pitaju zašto djeca na slijede njihove jasne upute, dobrohotne savjete i dobronamjerne zahtjeve kad se radi o prakticiranju vjere koju im tako žarko žele posredovati.Neka djeca u pubertetu ne samo da se odupiru uputama, savjetima i zahtjevima u vezi prakticiranja vjere, već izražavaju određeni bunt. Štoviše, oni pronalaze neka svoja, po njihovom mišljenju logična opravdanja vlastitog ponašanja. A ne malo puta, znaju „uzvratiti udarac“ pitajući roditelje kakvi su oni bili njihovih godina i otvoreno ih prozivaju da ni sami ne vrše ono što od njih traže.

Nema sumnje da se većina roditelja osjeti nelagodno u takvim trenutcima. Ništa čudno. Naprotiv. No, to ne mora biti samo neugodno već nam može biti povod i poticaj da još jednom temeljito provjerimo i protresemo stanje vlastite duše i srca. To je važno zato što smo i sami grješni i zato što možda ne primjećujemo da smo upali u kolotečinu jalovog prakticiranja svoje vjere.

Stoga sam u prošlom osvrtu usmjerio naše misli prema, koliko nam je moguće,  sveobuhvatnoj analizi toga fenomena. U tom smislu sam stavio pred svakog od nas ono tako često pitanje kad se nađemo u takvoj situaciji: „Gdje smo pogriješili?“ A to sam onda povezao s još osobnijim i delikatnijim pitanjem: „Gdje sam, kada i kako sam griješio protiv Boga i svoga bližnjega?“

Možda je problem začet u nama…

Zašto je to važno? Zato što u srž navedenog problema ne stavljamo samo dijete i njegovo ponašanje, već i sami sebe. Štoviše, ponajprije sami sebe, jer tim upitom dopuštamo mogućnost da je problem začet u nama ili smo ga usvojili, odnosno posvojili od drugih  A to što smo ga mi u svom izvanjskom životu uspjeli vješto kamuflirati ne znači ništa. To vidimo po tome što problem nije nestao već se nastavlja održavati, štoviše, i širiti u drugima, u onima kojima smo ga proslijedili, odnosno kojima smo ga posredovali. I tako umjesto posredovanja vjere, djeci zapravo posredujemo „pobunu“ protiv vjere zakamufliranu u religiozne obrede.

Znam, dragi i drage moje, da ovakav slijed razmišljanja može kod nekih izazvati osjećaj omalovažavanja njihove vjere i truda kojeg ulažu u vjerski odgoj svoje djece. Zašto? Zato što su možda već prošli ovakvu ili sličnu analizu, tj. da su se provjerili i da nisu pronašli problem u sebi. Ili, ako su ga pronašli, da su ga na adekvatan način sanirali.

Dobro. Takvima treba čestitati i zamoliti ih da svoje pozitivno iskustvo posreduju drugima u mjeri u kojoj je to moguće.

No, uvjeren sam da se ipak mnogi među nama još uvijek „koprcaju“ u tim i sličnim problemima. Stoga držim potrebnim i korisnim da ovu problematiku nastavimo sveobuhvatno sagledavati iznutra i izvana.

Naš je Gospodin i učitelj Isus Krist naučavao i ponajviše inzistirao na osobnom obraćenju, na pozitivnoj promjeni vlastitog srca.

…čak i ako redovito molimo i primamo sakramente

Otkud i kako početi? Rekli smo, od sebe. Mnogi katolički roditelji osim nedjeljne (a neki i češće) sv. mise i svakodnevne molitve pohađaju razne duhovne obnove i seminare. To je hvalevrijedno i nema sumnje da donosi potrebnu snagu i blagoslov u naš život. No, i takvi roditelji znaju upasti u probleme o kojima razmišljamo u ovim kolumnama.

Kad kažem osobno pretresanje svoga života, onda mislim da to treba biti učinjeno temeljito, iskreno, ponizno i ustrajno. Sreo sam ljude (roditelje) koji jako često pohađaju katoličke seminare ili obnove, a uvijek se na nešto žale. U tim svojim žalopojkama često apostrofiraju druge ljude ili životne situacije kao uzročnike njihovih problema. No, oni i dalje ostaju tamo gdje jesu ili upadaju u nove nevolje. Zašto? Jedan od razloga je sigurno i taj što nisu osobno, temeljito, iskreno i ponizno pretresli cijeli svoj život. Znam da se to pokušava i na seminarima. Vjerujem i znam da ima stvarnih pozitivnih promjena. No na njima možemo upasti u tzv. neosobnu atmosferu koja nastaje kao produkt raznih silnica koje prožimaju jednu veću ili manju skupinu ljudi. Te spomenute silnice nemaju isti predznak jer proizlaze iz različitih duhovnih stanja svakog pojedinca u toj skupini. I zbog toga se u pojedinoj osobi umjesto rješenja problema događaju nove konfliktne situacije.

Dakle, sve ovo napominjem da još jednom skrenem pažnju i naglasim kojim putem trebamo ići u rješavanju navedenih problema. Taj put treba biti popločan ne samo dobrim željama, već prije svega osobnošću, temeljitošću, iskrenošću, poniznošću i ustrajnošću. Naravno, ne mislim da je to sve i da ne postoje i neke druge „ploče“ koje bi dobro došle na našem putu. Bogu nije nikakav problem prilagoditi se svakom od nas i svakoj našoj situaciji i uspostaviti u njoj svoj red, svoj ustroj.

Sveta obitelj – primjer vršenja Božje volje

Dakle, rješenje naših problema nalazi se u našem odnosu prema Bogu.

Kad se odlučimo krenuti tako popločanim putom, svakim novim korakom dobivat ćemo novo svjetlo Duha Svetoga u kojem ćemo spoznavati što nam je misliti, govoriti i činiti sebi, svojoj djeci i svakom čovjeku.

Takvim putom je išla uzor Obitelj, Sveta nazaretska obitelj Josipa, Marije i Isusa. U toj Obitelji glavno pitanje nije bilo: Zašto?, već: Što želiš, Bože, da mislimo, govorimo i radimo? Kao što znamo, ni ta Sveta obitelj nije bila lišena problema, ali su svi bili rješavani i riješeni predanjem u volju Božju. Kakvim predanjem? Osobnim, temeljitim, iskrenim, poniznim i svakodnevnim. Kad su Josip i Marija dobili dijete, što čine? Prikazuju ga Bogu. Daruju ga Bogu. To nije darivanje samo novorođenog djeteta već u njemu daruju i sebe, svoju volju, svoje želje i planove u vezi toga djeteta. Tim prikazanjem oni potvrđuju da je to dijete prije svega Božje, a tek onda njihovo i da njegov život treba biti podložan volji Božjoj, a ne njihovoj. No, kako znamo, to prikazanje Isusa u Hramu, odnosno predanje u volju Božju nije bio jednokratni propisani obred Marije i Josipa, već njihovo osobno cjeloživotno opredjeljenje po kojem će se uvijek ravnati.

Kako se onda ponaša dijete koje je tako prikazano Bogu?

Sjetimo se problema u kojem se našla sv. Obitelj kad je 12-godišnji Isus ostao u Hramu bez znanja roditelja. Kad su ga konačno našli, majka mu reče: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.“ A on im reče: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ Oni ne razumješe riječi koju im reče. (Lk 2,48-50). Zanimljivo je primijetiti da evanđelist zapisa kako oni nisu razumjeli riječi koje im je njihov sin rekao. Ali, kako znamo, i bez tog razumijevanja njihov problem je bio riješen.

Dragi moji, drage moje, o tom našem razumijevanju i nerazumijevanju koječega i mnogočega nešto ćemo reći sljedeći put. Mir i Božji blagoslov svima do kojih stignu ove riječi!

Božo Barun – Žena vrsna
Foto: Aaron Burden – Unsplash

Pročitajte i ostala razmišljanja vjeroučitelja Bože Baruna.

Print Friendly, PDF & Email
In this article